Židovski kalendar

Židovstvo broji godine od stvaranja svijeta, a s jesenskim Velikim blagdanima 2013. počinje 5774. godina od stvaranja svijeta. S obzirom da tradicijski židovski kalendar malo odstupa od astronomske točnosti, radi ispravljanja se u svaki ciklus od 19 godina umeće po sedam prestupnih, koje imaju po mjesec više. Umeće se dodatni mjesec adar, i to ispred redovitoga adara, tako da je adar prvi dodatni mjesec, a adar drugi je redoviti godišnji mjesec. Umetanje dodatnoga mjeseca, odnosno ispravljanje pomaka koji nastaje nepreciznošću kalendara čini se stoga što su židovski blagdani bitno povezani s godišnjim dobima, to jest datumi proslave pojedinih blagdana vezani su uz povijesne događaje koji su se dogodili u određena godišnja doba. Svi su blagdani uvijek istoga dana prema židovskom kalendaru, a pomični su samo u odnosu na građanski kalendar.

Sam židovski kalendar je drevni izvorni lunarno-solarni kalendarski sustav. Od sredine 4. st. n. e. zapisan je i određuje se matematičkim izračunima, dok su ga do tada svećenici izračunavali brojanjem dana i tjedana od pojedinih blagdana i promatranjem neba, a vijest o nastupanju novoga mjeseca javljala se paljenjem vatre, s brda na brdo, sve do udaljenih krajeva. U godini je 12 mjeseci od kojih svi imaju po 29 ili 30 dana: tišri (odgovara rujnu/listopadu), hešvan (listopad/studeni), kislev (studeni/prosinac), tevet (prosinac/siječanj), švat (siječanj/veljača), adar (veljača/ožujak), nisan (ožijak/travanj), ijar (travanj/svibanj), sivan (svibanj/lipanj), tamuz (lipanj/srpanj), av (srpanj/kolovoz) i elul (kolovoz/rujan). Tek se najsuvremenijim sredstvima za mjerenje vremena ustanovilo da židovski kalendar ni umetanjem prestupnoga mjeseca nije postigao potpunu astronomsku točnost, ali odstupanje je zanemarivo: svakih 216 do 230 godina u godišnjem ciklusu pojavljuje se po jedan dan više. U tijeku je rad na reformi kalendara, koji će pogrešku u praksi svesti na beznačajnu: jedan dodatni dan pao bi svakih 12.500 godina.

BLAGDANI

„VELIKI BLAGDANI“

Jesen je židovska sezona novogodišnjih blagdana. Prvih deset dana svake nove godine, pa i dani i tjedni uoči njih, doba je najdubljeg kajanja i razmišljanja o svojim grijesima u prethodnoj godini, dani strahopoštovanja, čime se bitno razlikuju od novogodišnjih dana u većine drevnih i suvremenih naroda, kojima su to najčešće dani radosti i neobuzdanog veselja.

Nova godina naziva se Roš Hašana (početak godine), a slavi se tijekom prvih dvaju dana mjeseca tišrija, na tradicijsku obljetnicu Božjeg stvaranja svijeta. Novogodišnji dani se nazivaju i danima trubljenja, jer se obredno puše u šofar, rog obredno čiste životinje (obično ovnujski), čiji arhaični zvuk opominje vjernike na pokajanje u neposrednoj Božjoj nazočnosti. Vjernici si međusobno čestitaju blagdan riječima Šana tova (Dobra godina) i žele jedni drugima: ”Dobar upis (u knjigu života)”. Tradicijski se tada jede slatka hrana, osobito jabuke i med (da bi nova godina bila slatka i bogata) i riba s glavom (”da bismo bili glava a ne rep”), te slatki kruh načinjen u obliku sunčanoga kruga, simbola godine koja dolazi. Već prvoga dana nakon proslave nove godine održava se poludnevni Gedalijin post, u sjećanje na pravednik Gedaliju, upravitelja pokrajine Jehude, koji je pao žrtvom nepravednog gnjeva svojih sugrađana, koji su ga u šestom stoljeću p.n.e. okrivili za babilonsku provalu. Post se sve od tada održava kao znak kajanja i opomene da je u nevolji potrebno preispitati vlastitu krivnju, umjesto brzopleto okriviti bližnjega.

Jom Kipur, deseti dan mjeseca tišrija, završni je dan novogodišnjih blagdana i vrhunac židovskog kalendarija. Bog prvoga dana nove godine otvara knjigu života i upisuje presude za svakog pojedinca, a zapečatit će ih deset dana kasnije, na dan jomkipurskoga posta, jednake ranijima ili ublažene u posljednji čas. Stoga su tih dana vjernici dužni tražiti oprost od svojih bližnjih koje su tijekom prethodne godine uvrijedili, a dužni su i jedni drugima pružati oprost. U skladu sa svojim pokajničkim karakterom, Jom Kipur je 24-satni post, dan koji se provodi bez jela i pića, u molitvi i pokajanju. Nadu u dobar ishod Božjeg suđenja vjernici iskazuju odijevanjem bijele odjeće, a u sinagogu dolaze u tekstilnim ili gzmenim/plastičnim cipelama, s obzirom da je zabranjeno nošenje kožnate obuće. Zabranjeno je i kupanje, mazanje kremama, spolni odnos i veselje. Održava se i mazkir (obred za spominjanje duša), te zajednica moli poimence da bi duše pokojnih predaka, rođaka i prijatelja pripadnika zajednice Božjom voljom našli mjesto u Gan Edenu (biblijskom rajskom vrtu). Dan završava molitvom Neila (zatvaranje), jer se u tome času zatvaraju nebeska vrata i završava posljednja mogućnost za pokajanje. Razilazeći se nakon zajedničkog laganog obroka kojim prekidaju post, vjernici čestitaju jedni drugima: ”Dobar upis i dobar pečat (u knjizi života)”.

Hodočasni blagdani: SUKOT, PESAH, ŠAVUOT

Novogodišnjim blagdanima neposredno slijedi blagdan Sukot (sjenice, kolibice), treći hodočasni blagdan sinagogalne godine (koja, za razliku od kalendarske, započinje proljetnim blagdanom Pesahom). Ovaj sedmodnevni (u dijaspori osmodnevni) blagdan sjeća na boravak Židova u sjenicama načinjenima od usput pronađenog laganog materijala, tijekom 40 godina njihova boravka u pustinji nakon biblijskoga Izlaska iz Egipta. U spomen na Božju zaštitu u tim teškim prilikama, vjernici su dužni u dvorištu ili na balkonu stana (obvezno na otvorenome) načiniti sjenicu i u njoj boraviti tijekom blagdanskoga tjedna, ili barem uz odgovarajuće blagoslove pojesti nekoliko obroka. Tijekom dočekivanja blagdana i blagdanskih dana jede se različito voće, s obzirom da blagdan slavi i prikupljanje jesenskih plodova voćnjaka i polja. Za blagdanske službe u sinagogi nabavlja se snop od četiri biljne vrste, a sastoji se od etroga – ploda citrusa s mirisnom debelom korom, po jedne grančice mirte i vrbe, te nerazvijenog izdanka iz srca palminog lišća (prema kojemu se popularno na hebrejskome čitav snop naziva lulav). Ove biljke simbolično predstavljaju židovski narod, koji se nedjeljivo sastoji od učenijih i manje učenih pojedinaca.

Blagdansko novogodišnje doba završava proslavom najveće radosti židovskoga naroda, Tore, odnosno blagdanom Simhat Tora (radost Tore), kada se, osobito u Izraelu, ulicama nose svitci Tore i narod se raduje dobroj novoj godini.

Prvi od hodočasnih blagdana po redu nastanka i u godišnjem nizu blagdana (koji se ne poklapa s godišnjim kalendarskim ciklusom) sedmodnevni je (u dijaspori osmodnevni) proljetni blagdan Pesah, koji slavi izlazak iz egipatskoga ropstva. Kao sjećanje na to teško doba priređuje se prve večeri (u dijaspori i druge) obred seder (red, redoslijed) pri kojemu se određenim redoslijedom prepričavaju događaji vezani uz biblijski Izlazak, koje opisuje obrednik za dočekivanje blagdana, Hagada (Pripovijest). Uz blagoslove se pije strogo propisana količina crnoga vina i jede se gorko bilje koje simbolizira teškoće ropstva, te beskvasni kruh macot (hebr.) odnosno maces (jidiš), kakav su bjegunci iz Egipta ispekli u brzini bijega, i pečeno meso, kao podsjećanje na janjad koju su pojeli u noći Izlaska. Tijekom svih blagdanskih dana zabranjeno je jesti pa i posjedovati bilo što od kvasne hrane ili uopće kvasnoga sadržaja. Vjernici si tijekom blagdanskoga tjedna čestitaju riječima "Hag Pesah sameah" (Sretan blagdan Pesah). O mesijanskome značaju blagdana svjedoči, uz obvezan pehar vina koji se ostavlja za proroka Elijahua (Iliju), čija pojava će prema tradiciji označiti nastupanje mesijanskoga doba, i završna rečenica obreda Sedera: Dogodine u Jeruzalemu! Njome se iskazuje želja da mesija dođe prije sljedećega blagdana Pesaha, što bi duhovno oslobodilo židovski narod, kao što se izlazeći iz Egipta bio oslobodio iz tjelesnog ropstva.

Šavuot (tjedni) je jednodnevni (u dijaspori dvodnevni) blagdan koji sjeća na dan kada su Židovi, pedesetoga dana od izlaska iz ropstva, pod Sinajem primili Toru, zbog čega ga se naziva i Blagdanom primanja Tore (Hag matan Tora). U to vruće doba godine u pustinji je sve sprženo, ali gora Sinaj se, prema tradiciji, sva zazelenjela kada su Židovi od Boga primili Toru, te se u čast toga događaja sinagoge kite zelenilom. Zbog obveze prinošenja prvih plodova voćnjaka upravo na taj hodočasni blagdan, drugi u nizu triju hodočasnih blagdana, naziva ga se i Blagdanom prinošenja prvina (Hag Habikurim). Dublja, mistična tumačenja spominju sličnost hebrejske riječi koja označava zakletvu s riječju koja označava tjedne, jer se na dan davanja Tore Bog zakleo židovskome narodu da njegovo mjesto izabranoga naroda nikada neće zamijeniti nekim drugim narodom. Narod se istodobno, primajući Toru, Bogu zakleo da Ga nikada neće zamijeniti nekim drugim božanstvom. Tako je Tora svojevrstan "bračni" ugovor između Boga i židovskoga naroda o vječnoj odanosti, poput bračnoga ugovora ketube. Ovaj ranoljetni blagdan u Izraelu pada u doba žetve, te se liturgijski povezuje i s biblijskom pričom o Rut. Tradicijski se spremaju mliječna jela i različiti slatkiši sa sirom, što isključuje mesna jela, jer blagdan slavi Toru, koja predstavlja život, te ni životinja ne smije umrijeti radi proslave ovoga blagdana.

„Mali blagani“: HANUKA i PURIM

U židovstvu se u zimsko doba godine, kada su dani najkraći, slavi blagdan svjetlosti, Hanuka, koji sjeća na povijesno čudo izbavljenja od duhovnoga uništenja u doba helenističke seleukidske dominacije nad židovskom državom. Poganski vladar je tada zabranio pridržavanje čak i osnovnih židovskih vjerskih propisa i običaja, a vrhunac tlačenja je iskazao onečišćenjem Hrama unošenjem u nj Zeusova kipa. Dugotrajna patnja naroda potaknula je na otpor skupinu pod vodstvom svećenika Matitjahua, iz roda Hašmonejaca. Predvođeni njegovim sinom, Jehudom zvanome Makabi, slabi su konačno uspjeli: godine 164. g. p. n. e. pobijedili su mnogo snažnije Grke, istjerali ih i obredno očistili Hram. Čistoga ulja, zapečaćenoga pečatom velikoga svećenika, dostajalo je toga dana za gorenje u menori, hramskome svjećnjaku, samo za jedan dan gorenja. Međutim, ulje je čudom gorjelo osam dana. Kao spomen na Božje čudo, od tada se tijekom osam dana, koliko je ono trajalo, slavi blagdan svjetla, Hanuka. U domovima i u sinagogama, na ulicama i trgovima pale se u večernjim satima veliki i mali svijećnjaci i uljne svjetiljke, svaki dan s po jednim gorućim mjestom više, te od prvoga do osmoga dana blagdana količina svjetlosti raste. Kao uspomena na „čudo ulja“ jedu se različiti slatki i slani uštipci prženi u ulju, a svakodnevno se, uz paljenje blagdanskih svjetala, izgovara i blagoslov „za čuda“, jer bez Božjeg čuda, koje se očitovalo u osmodnevnome trajanju gorenja ulja za jedan dan, oslobođenje i ponovno osvećenje Hrama ne bi bilo moguće.

Od dvaju blagdana koji slave čuda koja je Bog darovao židovskom narodu, Hanuke i Purima, stariji je Purim. On sjeća na čudo spasenja od fizičkoga istrebljenja čitavoga naroda, koje se spremalo u proljetnome mjesecu adaru, prije oko 2.500 godina, u dijaspori u Perzijskome Carstvu. Narod je već nekoliko desetljeća ranije bio otjeran u babilonsko sužanjstvo, patio za domovinom i većinom živio skrovito, čekajući bolje dane. Sam događaj je opisan u biblijskoj knjizi o Esteri: carev ministar Haman naredio je da se ubiju svi Židovi, a dan uništenja određen je tada uobičajenim bacanjem kocke, pura, po čemu se blagdan i zove Purim (kocke). Careva žena, potajna Židovka Estera, uspjela je mudrošću, požrtvovanjem i hrabrošću spasiti svoj narod, izlažući svoj život opasnosti, svjesna da je na kocki opstanak njezina naroda. U sretnome obratu, Haman je glavom platio svoju zločinačku namjeru, primjereno kažnjen prema tadašnjim običajima.

Dan prije Purima održava se poludnevni Esterin post, u znak sjećanja na Esterin trodnevni post kojim se usredotočila na svoju strašnu i odgovornu zadaću. Sama proslava se tradicijski obilježava igrokazom o biblijskoj priči o Esteri i zabavom pod krinkama (u to doba godine se i u europskoj tradiciji pleše i buči pod krinkama u polupoganskim obredima istjerivanja zloduha zime). Pod krinkama se pribiva i službi u sinagogi, gdje se dva puta tijekom blagdana čita knjiga o Esteri, a na svaki spomen zločinca Hamana snažno se buči čegrtaljkama, viče i udara nogama o pod, kako bi se izbrisalo njegovo ime. Jer on je potomak naroda Amaleka, drevnoga neprijatelja Židova, koji ih je ničim izazvan iz same mržnje zaskočio nakon izlaska iz Egipta, kada su bili slabi i umorni. U srednjem vijeku, pod teretom neprestanih progona, Židovi su osobito usrdno slavili upravo Purim, poneseni sretnim ishodom priče o Esteri, želeći i nadajući se i svome skorom izbavljenju. Za proslavu tradicijski pripremaju Hamanove uši, trokutasti kolači punjeni pekmezom ili makom. Iznimno se jedino toga dana u godini, radi podizanja opuštenosti i veselja, treba piti alkoholna pića (mnogi se toga više ne drže). Donekle se toga dana ruše uobičajene ograde koje poštovanje nameće prema starijima i prema učiteljima i rabinima.

Za vrijeme paljenja blagdanskih svijeća izgovara i blagoslov „za čuda“, a vjernici su dužni ispuniti blagdanske micve, koje se sastoje u slašanju čitanja knjige o Ester dva puta tijekom blagdana, te u davanju cedake - milodara za siromašne, i izmjenjivanju darova u hrani s prijateljima.

TU BIŠVAT

U Europi još zimski dan, u Izraelu blagdan Tu Bišvat označava početak proljeća. Uz tri druge židovske tradicijske nove godine (kalendarsku, sinagogalnu, za brojanje godina kraljevanja), Tu Bišvat ili Hamiša Asar Bišvat (15. dan mjeseca ševata), u sefardskim je zajednicama poznat i pod skraćenim nazivom Hamišoši. Blagdan se slavi kao nova godina drveća (hebr.: Roš Hašana Leilanot), jer se u doba postojanja Hrama prinos desetine u voću nije prenosio iz godine u godinu, te je od toga dana započinjala voćna nova godina. Smatra se da drveće od toga dana "pije novu vodu", odnosno kišu palu tijekom zime.

Nema strogih pravila za proslavu blagdana, ali se običaj sedera (redoslijeda za proslavu) za Tu Bišvat, kakav su slavili kabalisti, u novije doba umnogome proširio diljem židovskoga svijeta. Obredno se piju četiri čaše vina, kao i za blagdan Pesah, ali se miješa crno i bijelo vino, od čistog crnog, preko tamnije i svjetlije mješavine do čistog bijelog. Uz odgovarajuće blagoslove jede se plodove najmanje petnaest biljnih vrsta, osobito onih koje dospijevaju u Izrealu, poput rogača, badema, maslina, datulja, raznih plodova citrusa, smokava, grožđa, avokada i drugoga (ukoliko se ne može navabiti svježe, jede se sušeno ili ušećereno voće određene vrste). Od njih, obvezno je jesti tradicijskih "sedam vrsta", odnosno dvije vrste žitarica i pet vrsta plodova koje se spominju u Zemlji obećanoj, koju Tora opisuje kao: zemlju pšenice i ječma, vinove loze, smokava i mogranja, maslinova ulja i mednih datulja, dakle obvezno je jesti pšenicu i ječam, grožđe, smokve, mogranj, masline i datulje.

Židovstvo se prema drveću, osobito voćkama, odnosi s poštovanjem gotovo kao prema ljudskome biću, jer Tora zabranjuje posjeći voćku u bilo kojim okolnostima, čak i za ratne potrebe. U današnje doba se blagdan nove godine drveća povezuje i s mladošću i budućnošću izraelske zemlje, pa izraelska djeca toga dana tradicijski u velikome broju izlaze u prirodu i sade drveće. I diljem dijaspore se prikuplja novac kako bi se u Izraelu moglo zasaditi što više drveća, te je on bio jedina zemlja u svijetu koja je na kraju 20. stoljeća imala više drveća nego na početku. Kneset (izraelski parlament) slavi toga dana svoj rođendan, kao svojevrstan plod stabla nove izraelske države.

JOM HAŠOA – DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE HOLOKAUSTA

Židovstvo je krajem prve polovine 20. stoljeća u Europi desetkovano masovnim istrebljenjem, hebrejski nazvanim Šoa, poznato kao Holokaust. U spomen na šest milijuna smrtno stradalih žrtava progona u organizaciji nacista i njihovih suradnika u Europi, izraelsKi parlament, Kneset, proglasio je 1951. zakon koji određuje dan 27. nisana danom sjećanja na mučenike i junake Holokausta – Jom Hašoa Vehagvura. Ovo je dan sjećanja na mučenike Holokausta i na ustanak podignut u Varšavskome getu, dan trajne uspomene na kuću Izraelovu. Ovaj dan pada tijekom tužnih dana brojanja omera, tijekom sedam tjedana između Pesaha i Šavuota, upravo između dana početka ustanka u Varšavskome getu i Jom Hazikarona, dana sjećanja na vojnike pale za neovisnost izraelske države. Godine 1959. Kneset je proglasio zakon kojim se dan sjećanja, Jom Hašoa, javno obilježava, a 1961. donio je dodatak kojim se određuje da već od predvečerja toga dana ne smiju raditi mjesta za zabavu. Obred nije određen, kao kod starijih židovskih blagdana, postova i spomen-dana, ali nezaobilazne su molitve El male rahamim (Bože pun milosti) i Kadiš. Uobičajeno je zapaliti šest svijeća za šest milijuna smrtno stradalih žrtava, a u novije je vrijeme široko zaživjela praksa čitanja imena stradalih iz sredine u kojoj se dan obilježava.

Jom Hašoa je židovski dan sjećanja na žrtve Holokausta, kada gosti mogu doći, ali oni se drže unaprijed određenog protokola unutar židovskih zajednica. Prema građanskome kalendaru obljetnica varšavskoga ustanka je 19. travnja, ali taj dan nije ostao prihvaćen za obilježavanje sjećanja na Holokaust u izvanžidovskim sredinama, već je kao međunarodni dan sjećanja Ujedinjenih Naroda na žrtve Holokausta izabran 27. siječnja, dan oslobođenja logora Auschwitz.

DVA TUŽNA POSTA

ŠIVA ASAR BE TAMUZ - POST 17. TAMUZA

Uza svu njihovu rodnost, bujnost i ljepotu, ljetni mjeseci tamuz i av u židovskome kalendariju obuhvaćaju tri tjedna tugovanja i posta (ben hamecarim – u tjesnacu), kao podsjećanje da su se najveće kolektivne nesreće Židovima događale upravo u tome razdoblju na vrhuncu ljeta. Možda to nije bilo slučajno, jer je razaranje, progone i pogrome nad Židovima i njihovom drevnom državom bilo lakše provesti u ljetno doba, kada je vrijeme u Izraelu izrazito sušno i stabilno, pa čak i uništenje u moderno doba, u prvoj polovini 20. stoljeća, dok još nisu imali državu.

Trotjedno tugovanje započinje poludnevnim (od zore do izlaska zvijezda) postom 17. dana mjeseca tamuza, koji sjeća na niz golemih nesreća koje su se toga dana ili u tamuzu oko njegova 17. dana tijekom povijesti dogodile židovskome narodu. Talmud ih nabraja pet:

  1. Mojsije je toga dana sišao sa Sinaja, te, uviđajući da su se njegovi sunarodnjaci odali idolopoklonstvu, razbio ploče Saveza koje je dobio od Boga;
  2. prestalo je prinošenje žrtve u Hramu za vrijeme jedne od opsada Jeruzalema, kada se nije mogla pribaviti obredno čista životinja ua žrtvovanje;
  3. dva puta su probijene jeruzalemske zidine, što je u oba slučaja konačno dovelo do rušenja Hrama: prvi puta u doba babilonske provale, drugi puta u doba rimske okupacije, što je dovelo do konačne propasti drevne države;
  4. okupacijski ministar Apostom Zli javno je, u 2. st. pr.n.e., u doba helenističkoga vladara Antioha Epifana, spalio Toru naočigled mnogih Židova (nakon čega se podigao ustanak Makabejaca);
  5. Hram je bio obesvećen postavljanjem kipa u svetište nad svetištima.

Tijekom triju tjedana žalosti Aškenazi se ne šišaju i ne briju, a Sefardi samo u tjednu u kojem pada završni post tih triju tjedana, Tiša Beav. U tome se tjednu također ne jede meso i ne pije vino, osim na šabatni dan, ne sluša se glazba i ne održavaju se vjenčanja (niti druga veselja). Običaj je izbjegavati i kupanje u moru, zbog opasnosti koja se tih dana nadvija nad Židove.

TIŠA BEAV – POST DEVETOGA DANA MJESECA AVA

Uz jomkipurski post, Tiša Beav je drugi 24-satni post u židovskome kalendariju. Talmud kaže da se već "od početka ava manje veselimo". Za razliku od jomkipurskoga novogodišnjeg posta, kojega se zbog nade u dobru godinu i simbolične bijele odjeće koju vjernici odijevaju naziva "bijelim", post devetoga ava je "crni post", zbog narodne duboke žalosti za Hramom i tuge zbog posljedica koje su nastale njegovim rušenjem.

Tradicijski se broji niz od devet tragedija koje su se tijekom povijesti dogodile devetoga dana mjeseca ava, čineći ga danom najdublje narodne žalosti. Mišna navodi četiri, a od srednjega vijeka do Holokausta se dogodilo još pet tragičnih događaja devetoga ava ili u avu, ukupno devet:

  1. naraštaj koji je izašao iz egipatskoga ropstva na taj je dan kažnjen vječnim suzama zbog nepotrebnog plača kojim je narod dočekao negativna izvješća desetorice uhoda, od ukupno dvanaest, koje je Mojsije bio poslao u Obećanu zemlju; kažnjeni su okončanjem svojih života u pustinji, a tek je njihovo potomstvo ušlo u Izrael;
  2. oba rušenja Hrama dogodila su se toga dana: prvo 586. p.n.e., drugo 70. godine 1. stoljeća n.e.;
  3. toga dana 132. g. p.n.e. Rimljani su pokorili grad Betar, uporište Bar Kohvina ustanka, te pobili nekoliko desetaka tisuća ustanika i brojno pučanstvo;
  4. nakon rušenja Hrama i pada židovske države, Rimljani su preorali Jeruzalem, da bi ostvarili Jeremijino proročanstvo: Cion će biti preoran kao polje, a gradu su promijenili ime u Aelia Capitolina, te je postao poganskim gradom;
  5. izgon Židova iz Engleske devetoga ava 1290. godine;
  6. izgon Židova iz Francuske desetoga ava 1306.;
  7. izgon Židova iz Španjolske devetoga ava 1492. da bi krenuli "kuda ih oči vode";
  8. zatvaranje rimskih Židova u geto devetoga ava 1555.;
  9. početak provođenja necističkog Konačnog rješenja židovskog problema sedmoga ava (31. srpnja 1941.), dva dana kasnije, na deveti ava zatvaranje poljskih Židova u geta.

U predvečerje Tiša Beava priređuje se prije zalaska sunca obrok "odvajanja", uobičajeno sa simboličnom hranom tugovanja: lećom i tvrdo kuhanim jajima; nakon toga počinje post. Na dan posta zabranjeno je, kao i za jomkipurski post, jelo i piće (što je zabranjeno i uz poludnevne postove), pranje, češljanje i mazanje tijela kremom, nošenje kožnate obuće, bračni odnosi, a odijeva se samo nošena odjeća, ne kupuje se nova odjeća i ne jede se voće u kojemu se do tada od prethodne nove godine nije uživalo. Ne čita se Tora, jer to raduje, već Jeremijine tužaljke, koje govore o rušenju Hrama i mukama prognanika, te kinot – tužaljke. Zabranjen je svaki rad, a onaj koji toga dana radi neće od svoga posla vidjeti blagoslova. Nakon ovoga najtužnijeg dana u godini, slijedi "sedam šabata utjehe" do novogodišnjih blagdana, kada se više ne čita iz Jeremije, koji navješćuje kazne, nego iz Izaije, koji naviješta dobre stvari za narod.

Log in