Isaac Bashevis Singer

Rođen 1904. u Bilgoraju (Poljska), u ultraortodoksnoj zajednici kao potomak niza rabina i s majčine i s očeve strane - hasidskih s očeve strane i također hasidskih, ali nacionalno i realistično usmjerenih s majčine. Umro je 1991. u New Yorku.

Od najranijeg djetinjsktva živi okružen isključivo kulturom jidiša: jezikom, folklorom, predajom, mistikom... i s osjećajem da ostali svijet doduše potoji, ali da nema nikakve veze s njegovim samodostatnim jidišovskim svijetom.

U djetinjstvu živio u Varšavi, gdje mu je otac bio rabin, zatim u ranoj mladosti ponovo u Bilgoraju, kod djeda, gdje se počeo baviti podukom hebrejskog jezika i zainteresirao za pisanje. Godine 1935. seli u Ameriku, unatoč niskoj kvoti za useljenje koju je SAD odredila od 1924. U »starom« kraju su ostali majka i voljeni brat Israel Jehošua, također pisac, koji su uskoro stradali u Holokaustu.

Pod utjecajem je majke Batševe, prema čijem imenu je stvorio svoje srednje ime Baševis (Bashevis); na djelima na jidišu nastalima već od rane faze boravka u Americi potpisivao se samo kao Isaac Bashevis.

Cijelog američkog života svakodnevno je pisao za jidiš časopis Der Forverts, rukom, perom, u školske bilježnice, sjedeći za stolićem - tako piše i svoje romane i pripovijetke, koje većinom sam ili uz pomoć prijatelja prevodi na engleski (tako da su engleska izdanja također neka vrsta izvornika). Stvara golem opus, utemeljen na sjećanjima na stari kraj i na susretima s preživjelima iz Holokausta nakon 1945. u Americi, Izraelu i Europi.

Ništa se u njegovom životu nije promijenilo nakon što je 1978. primio Nobelovu nagradu za književnost, koju je smatrao i nagradom za jezik jidiš, koji naziva jezikom progonstva. U govoru pri dodjeli Nobelove nagrade sebe je predstavio kao »sina naroda koji je primio najgore udarce koje ljudska ludost može zadati«. Živio je u stabilnom braku s izbjeglicom iz Njemačke od 1940. do smrti, zimi u New Yorku, ljeti na Floridi.

U nas je dostupno dosta prijevoda (prevedeni naslovi samo djelomice su doslovni izvorniku) na srpski i nešto manje na hrvatski, ukupno: Moskatovi (prvi veći roman, obiteljska saga), šoše (pisano u prvom licu, svojevrsna autobiografija), U sudnici moga oca i Mladić u potrazi za ljubavlju (zapisi iz djetinjstva i mladosti), Magičar iz Lublina, Sotona u Goraju (o lažnom mesijanstvu), Strasti i druge pripovijetke, Lik i druge pripovijetke, romani Rob i Neprijatelji, ljubavna priča (dva vjerojatno najzrelija romana, koji preispituju identitet i mogućnost njegovog očuvanja ili propasti u nepojmljivo teškim uvjetima), Ništarija (roman), Metuzalemova smrt (pripovijetke, objavljeno na kraju života, krajnja skepsa, razočaranje, odbacivanje Boga zbog napuštanja naroda u Holokaustu)...

VJEROVANJE, RAZOČARANJE I POVRATAK:
HOLOKAUST I TRADICIJSKI MOTIVI U DJELIMA ISAACA BASHEVISA SINGERA

mr. sc. Julija Koš

Nije bilo pisca - a zbog generacijskoga jaza najvjerojatnije više nikada neće ni biti - poput Isaaca Bashevisa Singera, jednoga od vrlo rijetkih autora koji su u svome književnom djelu stvorili čitav svemir napučen likovima u čiju je dušu, ranjenu tragičnim povijesnim progonima Židova, pisac prodro takvom silinom da svoga marnog čitatelja ostavlja omamljenim, ojađenim, bespomoćnim, beznadnim... Singer jest i ostaje jedan jedini u svijetu književnosti, poput Boga u svijetu Singerovih židovskih predaka. S njegovim postojanjem se kao naravnom činjenicom rodio i odrastao, da bi tijekom stjecanja životnih iskustava posumnjao, ogorčio se, zauvijek izgubio Boga, pa ga do smrti tražio, ponekad osjećajući da ga barem naslućuje, a ponekad ponovo tonući u prazninu bez Boga, bez smisla, bez nade, bez pravednosti. Možda je lapidarni sažetak svoje potrage izrekao upravo u govoru na svečanosti primanja Nobelove nagrade, 1978. godine, smatrajući - a tu čujemo i odjek Spinoze - da premda Bog postoji, on šuti, a »rječnik mu je kozmos«. Beskrajni, tihi i bešćutni kozmos, kako ga vidi Singer. Piščeva skepsa raste tijekom života, sve do svojevrsnog sofisticiranog, ali snažnog iskaza blasfemije u 84. godini života, kada - tri godine prije smrti, kao da se plaši da će umrijeti prije nego to izrekne - u pripovijetci Metuzalemova smrt (1988.) ironično kaže, zaokružujući svoju životnu skepsu: »Ova priča je i vlastiti mali pokušaj ispravljanja pogreške Vječnoga Stvoritelja, prema čijem liku je čovjek nastao.«

čitavo Singerovo djelo je velika, naoko nesustavna poduka na temu židovskog zakona odnosno tradicije, i fenomena Holokausta promatranoga iznutra, sa stajališta žrtve. Gledište je to s kojega se, čini se, 21. stoljeće udaljuje svemirskom brzinom, uvodeći navodnu objektivnost kojom se izjednačuje počinitelj i žrtva: postupak koji Efraim Zuroff, bezuspješno mu se suprotstavljajući, naziva »postmodernističkim smećem«.

Singerovi likovi, bilo vjernici ili nevjernici, ili razočarani skeptici, bili su ili jesu poštovatelji židovske tradicije na način istočnoeuropskih hasida. Talmud kaže ovo ili ono, prema Talmudu se u nekom slučaju postupa ovako ili onako, Talmud kaže, Talmud kaže kako treba živjeti... Primjerice, Talmud kaže da kada se muškarac rastavlja od svoje prve žene, čak i oltar u Hramu prolijeva suze, podsjeća nas Singer. Talmud je zakonik koji propisuje način na koji se odvija život, ta golema antičko-ranosrednovjekovna enciklopedija s dva i pol milijuna riječi ima visokomoralno rješenje za svaku moralnu dvojbu.

A podjednako u Singerovom svemiru ulazimo i u svijet živih mrtvaca: ljudi koji su preživjeli Holokaust, ljudi zauvijek psihički i društveno oštećenih, koji samo prividno žive svoje živote nakon onoga neizrecivog što su preživjeli, a svjedočili su okrutnoj smrti svoje djece i drugih najbližih. Složeni dijalozi njegovih likova ispresijecani su mislima, strahovima, samoispitivanjima, žudnjama i bezuspješnim pokušajem prihvaćanja takozvanog normalnog života. Singerovi dijalozi imaju poseban ton, s jedne strane prirodan, s druge gotovo neprirodno intenzivan, ali čitatelj mu vjeruje, jer je vrlo realističan u okviru psihološke slike koju pisac razmatra.

Singera, kao i Toru i Tanah - hebrejsku Bibliju - treba čitati rečenicu po rečenicu, čak riječ po riječ, jer svaka ima značenje, ni jedna se tu nije našla slučajno. Tako i ova rečenica o »ispravljanju pogreške Vječnoga Stvoritelja« mnogo više govori znalcu židovstva, koji uviđa da je Singerova izjava u izravnoj suprotnosti s konceptom »tikun olam« (usavršavanje svijeta), pri čemu je čovjek, ili radije: židovski muškarac, Božji partner na trajnom usavršavanju svijeta. Ali čovjek je beznadno nesavršen, neispravljivi Božji promašaj, te pisac nastavlja u Metuzalemovovoj smrti, parafrazirajući biblijski tekst iz knjiga Postanka: »čovjek će puzati zemljinim licem, naprijed-natrag, sve dok ne istekne Savez koji mu je dao Bog. čovjekovo ime će tada zauvijek biti izbrisano iz knjige života«, kaže pisac, ponovo pesimistično niječući jedno od temeljnih vjerovanja u židovstvu: vječni Savez Vječnoga sa židovskim narodom odnosno s čovjekom, i Božju knjigu u koju su svi Židovi zauvijek upisani za život.

U djelu koje je najotvorenije autobiografsko i pisano u prvom licu, šoše, kaže: »Odgojen sam na tri mrtva jezika - hebrejskome, aramejskome i jidišu (ovaj posljednji ljudi uopće ne smatraju jezikom) - i na kulturi koja se razvila u Babilonu, na Talmudu. Imao sam dvadesetak godina, ali činilo se [zbog toga] da sam već star čovjek.« Pa ipak, premda u stalnoj dvojbi oko temelja tradicijskih vrijednosti kulture iz koje je potekao i u kojoj je živio, često je u intervjuima naglašavao da su za pisca bitni korijeni (najpoznatiji intervju, koji je dao Richardu Burginu, objavljen je pod naslovom Conversations With Isaac Bashevis Singer, New York, Doubleday, 1985). »Nijedan marksist nije napisao veliko prozno djelo - rekao je - marksisti su protiv korijena. Dante, Tolstoj, Shakespeare, pišu za svoj narod; pravi pisac pripada svome narodu; jedini pravi pisac koji nije imao korijena bio je Kafka, ali rekao bih da je neprestano za njima tragao, pokušavajući ih steći«.

Singer je pisac ljudskih sudbina, smisla i besmisla, pesimist i skeptik. Ljudsko postojanje je za njega sebičnost, novac, slava, seks, moć, grabež za materijalnim dobrima i tuđim životima. Svijet je apsurdan, dobri nisu nagrađeni, zli nisu kažnjeni, povijest ne služi čovjeku nego ideologijama. Igramo naše male uloge, a onda smo smrvljeni. Singerove su teme ljubav, smrt, ljubav u starosti, sumnja u svoj rad, izdaja (vrlo česta tema), laži i prikrivanje, nemir, strah, razočaranje, erotika, mistika i kabala, strah od Boga i Božja inertnost prema čovjekovoj sudbini, snovi i snoviđenja, zbunjenost, zamršeni odnosi, osjećaj ukletosti, narodne praznovjerice, dvojba, psihološki intenzivne situacije... I, naposljetku, ali ne manje bitno, u Singerovom djelu srećemo niz očaravajućih pripovijesti za djecu (veliku i malu), građenih s golemom toplinom i ljubavlju za mlade, na židovskim i slavenskim tradicijskim motivima. Općenito, on pozornome čitatelju unutar svoga svemira tjeskobe pruža i beskrajno mnogo slika topline i ljubavi. Unatoč svom tome širokome nizu tema, on nije »svjesno univerzalan«, kako kaže upućeni kritičar, uvijek ostaje nacionalan - i istodobno milijunima kilometara udaljen od nacionalističkog, premda pokazuje normalnu ljubav za državu Izrael, ponovo vraćenu domovinu. Ali ni njezina obnova nije dovoljna utjeha...

Trajno ga zanima i nemogućnost uspješne komunikacije među životnim partnerima. Pisac drevnoga i modernoga, Singer kao primjer za teškoće međuljudskoga komuniciranja često poseže za motivom telefonskog razgovora, pri čemu se strane s obje strane telefonske linije ne razumiju djelomice zbog tehničkih poteškoća, a češće zbog nemogućnosti izravnog verbalnog iskazivanja osjećaja i misli njegovih likova izgubljenih u vremenu i prostoru Amerike nakon Drugoga svjetskog rata. Ipak, u njegovim djelima ne srećemo samo tminu, demone i strasti, sukobe, već tu ima i nježnosti, ljubavi, specifičnog humora iz »staroga« kraja, koji se gotovo ne može razumjeti bez poznavanja istočnoeuropske hasidske tradicije. Možemo taj humor naći i u Freudovoj studiji o dosjetci i mehanizmu humornog, koju otac psihoanalize gotovo svu temelji na primjerima bliskog mu štetlovskog i istočnoeuropskog aškenaskog humora, jer otac bečkoga profesora medicine Freuda potjecao je iz Moravske.

Sva Singerova osobna duhovna lutanja, patnje, dvojbe, zanosi, strasti... odrazili su se u likovima koje je stvorio, osobito u onim izgubljenim dušama preživjelih iz Holokausta, kakve je u stvarnosti nakon završetka Drugoga svjetskog rata godinama sretao u Americi, Izraelu i svijetu. Sâm kaže: »Premda nisam imao povlasticu da osobno prođem kroz pakao Hitlerovog genocida nad Židovima, sada već godinama živim u New Yorku s onima koji su preživjeli taj pokolj.« Neizlječivu izgubljenost tih živih mrtvaca Singer književno nadmoćno zrcali u velikome dijelu svojih djela, stalno im se vraćajući, magično i gotovo mistično privučen onim neiskazivo mučnim što opisuje i što ga vraća u kabalistički i mistični svijet demona i drugih nadnaravnih bića, odavno nestalih zajedno s domovinom njegovih predaka, koju je proždrla zvijer po imenu šoa (hebr.: Katastrofa), nazvana još i Holokaust.

Singerov um je trajno mučen pomiješanim snoviđenjima iz djetinjstva, mladosti, vremena traženja egzistencije u novoj domovini Americi, susretima s preživjelima iz Holokausta i njihovim užasnim sudbinama, gubitkom u Holokaustu majke Batševe (po čijem imenu je u ranoj mladosti skovao svoje srednje ime, kojim se na jidišu služio kao prezimenom) i starijeg brata-uzora, također pisca Israela Jehošue Singera. Za takva čovjeka može izgledati nevjerojatno, ali gospodin I. B. Singer je živio uobičajenim životom američkog građanina od svojih ranih zrelih godina sve do smrti 1991. godine: punih pola stoljeća bio je u stabilnom braku s Almom Heimann Wasserman, izbjeglicom iz Njemačke. Nobelova nagrada za književnost, koju je dobio u svojoj 74. godini, ali ni tada još ne dosegnuvši vrhunce svoga stvaranja, nimalo nije utjecala na njegove životne nevike. U preostalih 13 godina života nastavio je raditi na svome u svjetskoj književnosti nedostignutome i nedostiživome djelu: golemoj količini neusporedive proze na jidišu. Jedini stvaralac koji se sa Singerom može usporediti nije s područja književnosti: slikar Marc Chagall, koji je također oživio svemir zauvijek zbrisane jidiš-kulture u istočnoj Europi: slikarstvo na jidišu.

Jidiš, jezik židovskoga življenja bez domovine i jezik Singerova djetinjstva i života, jezik je koji se nije predavao u školama, nije imao svoje gramatičare, koji dugo zapravo nije imao ni ime, pa su ga nazivali tajč (iskvareno od Deutsch - njemački), jidiš-tajč (židovsko-njemački), da bi ga se konačno nazvalo jidišem - židovskim jezikom. Sâm Singer na svečanosti predaje Nobelove nagrade o jidišu je rekao: »Jidiš je jezik progonstva, jezik bez države, bez granica, jezik koji ne podržava ni jedna vlada, koji ne posjeduje ni jedne riječi za oružje, streljivo, vojne vježbe, ratnu taktiku; jezik koji su prezirali nežidovi i emancipirani Židovi ... Drugi narodi mogu mnogo naučiti od takvih Židova... za mene se jidiš i djelovanje onih koji ga govore podudaraju... Ima ljudi koji ga zovu mrtvim jezikom, ali i hebrejski su dvije tisuće godina zvali mrtvim. ... Jidiš još nije rekao svoju posljednju riječ. ... Simbolički, jidiš je mudri i ponizni jezik svih nas, idiom preplašenog čovječanstva koje se nije odreklo nade.« U predgovoru prijevoda na srpski jezik romana Magičar iz Lublina, prevoditelj i kritičar Eugen Werber, i sam rabinski sin odgojen u vrlo pobožnom židovskom domu, kaže da je jidiš pun »tepanja, deminutiva, hipokoristika, jezičnih kalambura i gorko-smiješne šale, najčešće na svoj račun, kao poseban izraz obrane pred progonima i mržnjom, kojima su stoljećima bili opkoljeni.« Singer je smatrao da je Nobelova nagrada koju je primio jednako priznanje i samome jidišu. U svome američkom životu, u kojemu je proveo desetljeća od zrele mladosti do kraja života, sretao je jako mnogo najrazličitijih čudaka iz »staroga« kraja, sve samih »jidišovaca«, često duhovnih potomaka anegdotskih mudraca-budalaša iz Chelma, jednoga od temelja gorko-slatkog istočnoeuropskog židovskog smijanja na svoj račun.

Ljudi koji su napučili Singerov književni svijet i svijet njegovih sjećanja, živjeli su u samodostatnoj kulturi jidiša, bez osjećaja da su drugi ljudi, izvan njihove sredine, od iste materije. Njihova veza s Bogom doista je bila izravna. Bili su omiljeno Božje dijete, Njegov Izabrani narod, s Bogom su razgovarali doista kao sa starinski strogim, ali i beskrajno dobrim ocem punim ljubavi. Živjeli su u svijetu koji bismo danas doživjeli kao neusporedivo i neiskazivo siromašan, ali sve izvan njegovih granica bilo je zastrašujuće, a sve unutar njih bilo je domaće i blisko. čak nisu ni shvaćali koliko su materijalno siromašni. Bog im je bio sinonim za bogatstvo, za svijet i za život.

Židovi su u buduće krajeve izvora jidiš-kulture došli već s Rimljanima, te su na taj način oni znatno stariji Nijemci od mnogo kasnije nastaloga njemačkog naroda, sastavljenoga od mješavine etničkih skupina i ujedinjenoga tek sredinom 19. stoljeća. Na jidišu je već od 11. stoljeća, u doba kada je malo tko u Europi uopće bio pismen, pisana književnost, prevođena je na njega Biblija, pisani su na njemu molitvenici, osobito oni namijenjeni ženama, jer one nisu studirale Talmud, te nisu čitale jezike molitve i židovskih studija, hebrejski i aramejski. A sredinom 19. stoljeća na jidišu se u Poljskoj i Rusiji već tiskaju i mnoge knjige svjetovnoga sadržaja, na užas najortodoksnijih, poput samoga Singerova oca, rabina, koji nikada nije izašao na balkon svoga stana u Varšavi kako ga ne bi okužila svjetovna isparenja užurbanog grada. Za svjetovnu književnost bio je jidiš dakako pogodniji od hebrejskoga i aramejskoga, jezika Biblije, Talmuda, svetosti i molitve.

Iz poljskoga gradića Bilgoraja, u kojemu je rođen 1904., u djetinjstvu je Singer s roditeljima i bratom preselio u Varšavu, da bi se vratio u Bilgoraj, gdje je neko vrijeme podučavao djecu hebrejskom jeziku. Živio je tamo u okruženju svoga djeda po majci i njegovih sudrugova, hasidskih rabina, koji se nisu obazirali na protok vremena na način kako su ga bilježili sekularni ljudi. Ovu kulturu života u »Jidišlandu« - zemlji bez državnosti, ali koja je nedvojbeno postojala na zemljovidu i brojala milijune Židova, a nepovratno je zatrta Holokaustom - ne može se upoznati na brzinu, čitanjem ovoga ili onoga djela. Nije bitno ima li čitatelj židovskih korijena, te možda i kakvih arhetipskih sjećanja - ako takva mogu postojati - ili ih nema, ali čini se da je uzalud opisivati ovu sredinu, stoljećima nepromjenjivu i nepromijenjenu, sve do njezina uništenja u Holokaustu, nekome tko ju već nije dugo i s ljubavlju proučavao... Možda je, avaj, uzalud golemoj većini Singerovih čitatelja diljem svijeta pokušavati doista prodrijeti u dubine svemira zatvorene u njegovoj književnosti. Jer treba posjedovati i dalje razvijati određenu frekvenciju uma, pored golemoga predznanja o židovskoj religiji, prije svega o istočnoeuropskoj tradiciji, da bi se Singera uopće moglo čitati s punim razumijevanjem. Unatoč tome, njegova je proza naoko čitljiva svakome, jer kako sam kaže u Piščevoj bilješci, svojevrsnome objašnjavajućem predgovoru zbirci pripovijedaka Strasti i druge priče (Passions and Other Stories, 1970.): »Dok je nejasnoća stila danas možda u modi, piščeva ambicija ostaje jasnoća.«, a na drugom mjestu kaže da književnost treba biti zabavna, »ne smije biti dosadna, ne smije se razbacivati porukama, Deset Božjih zapovijedi tako su dobra poruka da nam druge više nisu ni potrebne.«

Međutim, unatoč općoj čitljivosti Singerove proze u gramatičkom smislu, bez golemoga znanja o ovoj kulturi i jeziku, pa čak i uz dosta takvoga znanja, nije uvijek ostvarivo inače znalačkim prevoditeljima ova djela prevesti na svoje jezike. Povijest svjetske književnosti, te vrlo okretni čitatelji engleskog jezika koji istodobno poznaju židovsku tradiciju, imaju sreću što je sâm Singer većinu svojih djela osobno preveo na engleski ili osobno surađivao s bliskim osobama pri prevođenju na engleski. čitatelji na drugim jezicima su tako i više prikraćeni, jer uz teškoće prevoditelja izazvane kulturalnom složenošću izvornika, tu je i nedostatak jidiš i hebrejskog nazivlja. a još je manje domaćih riječi za te pojmove. Tu je čak, zbog nepoznavanja židovstva, i povremena pogrešna primjena prijevoda nekih u engleskome mnogoznačnih riječi, pa sve do drastičnih prevoditeljskih grijeha: u nekim prijevodima pobožni Singerovi Židovi izgovaraju najzabranjeniju riječ na svijetu, takozvano Pravo Božje Ime, četveroslov J-H-V-H. To prevoditelji-nevježe, smatrajući da je dostatno marljivo se držati teorije prevođenja za početnike, prepisuju iz Biblija prethodno također neznalački prevedenih na svoje jezike. Pritom se sreću nedorečenosti na temelju neznanja poput: »dimljeni losos s rabinovim pečatom«, što u kontekstu čitatelju-nevježi malo znači i zapravo mu kvari cjelinu i pisca mu čini manje jasnim, jer dakako, jednostavno se radi o košer-proizvodu, lososu (omiljenoj hrani ortodoksnih Židova) kupljenome u košer-prodavaonici, a takvi proizvodi uvijek nose pečat ovoga ili onoga rabina koji nadzire njihovu obrednu čistoću. Nađe se i u prijevodu posve pogrešno primijenjena riječ »pisar«, zanimanje ne baš visokoga intelektualnog ugleda izvan židovskoga kruga, dok u njemu označava »sofera«, muškarca osposobljenoga i ovlaštenoga za prepisivanje svetih tekstova na kožnate svitke koji se koriste u obredne svrhe. Zbog takvih teškoća pri razumijevanju Singerove proze izvan kruga jidiš-kulture, razumljivo je što je svaka njegova prevedena knjiga praćena i obilatim glosarijima, ponekad također opterećenima nedostatnim znanjem prevoditelja i urednika... da se ne kaže grubim neznanjem... šteta... a prevođenje Singera na svojim kulturama posve udaljene jezike, premda se zacijelo događa, zapravo je besmisleno.

Brojne pripovijetke i dva najzrelija i možda najčitanija i najprevođenija romana, Neprijatelji, ljubavna priča i Rob, na svoj način podjednako govore o istome: o progonu Židova u Europi, jednako početkom novoga vijeka i na njegovu vrhuncu polovinom 20. stoljeća... o antisemitizmu usred kojega njegov narod trajno živi, kao da i ne zna za ikakav bolji svijet. Ali srećemo tu i likove nežidovskih spašavatelja, prije svega žena koje zbog ljubavi prema židovskom muškarcu napuštaju vlastitu sigurnost, ponos i identitet. Motiv spašavanja uz pomoć nežidova pojavljuje se više puta u Singerovu djelu, slijedeći židovski koncept poštovanja i ljubavi prema pravedniku-strancu (hebr.: ger cedek) i pravedniku među narodima svijeta (hebr.: hasidei umot haolam).

Ipak, osnovni je Singerov motiv u pristupu Holokaustu onaj koji je sretao kod preživjelih: opsjednutost Hitlerom, kojega se doživljava kao kolektivitet, pa ga se i naizmjence zamjenjuje sinonimom »nacisti«. Dvije riječi, uz čitav svijet tradicijskih motiva, čine os u Singerovu djelu: Holokaust i Hitler - sve ostalo je zapravo filozofski komentar na život i smrt. Te dvije riječi nisu samo riječi, one su simboli, ultimativno zli svjetovi, neizbrisivi ne samo u sjećanju nego i u stvarnosti. Oni označavaju sav sustav uništenja, nacističkom formulacijom točno nazvanoga »konačnim rješenjem« ili uništenjem sveg židovstva, i zatim predstavljaju svijet bez Židova, onakvih Židova i židovstva kakvi su Singeru značili svijet. U taj svijet modernih demona, Hitlera i nacista, miješa se i drevni misticizam, te Singerovo filozofsko gledište o besmislenosti života koji se sastoji od toliko razaranja, te osjećaj trajne progonjenosti. Sve je to utemeljeno u životnim pričama koje je čuo od svjedoka-preživjelih. Oni ne opraštaju i ne zaboravljaju grijeh naroda-počinitelja, uglavnom ih zovući »nacistima«, ali i »krivovjercima«. Pritom se javlja i motiv samoubojstva, »prekraćivanja svoga života« kao jedini razuman izlaz.

Ni jedna sekunda u životu Singerovih likova nakon Holokausta, pa ni njegova, nije oslobođena mòre, nije ni slobodna ni normalna. Sâm sebe, pri primanju Nobelove nagrade, predstavlja kao: »sina naroda koji je primio najgore udrace koje ljudska ludost može zadati«. Svoje je mòre pokušavao nahraniti, otjerati, zadovoljiti pisanjem, pa tako ponekad samo lapidarno kaže: »Izađe i Mjesec - glava kostura«, ili: »Tamara se ponašala - barem izvana - kao da je živo biće«. Drugi put je ista Singerova misao iskazana s više riječi: »Ako je vrijeme tek jedan oblik opažanja ili kategorija razuma, onda je prošlost jednako tako ovdje kao i sadašnjost... Židove neprekidno spaljuju u Auschwitzu. Onima kojima nedostaje hrabrosti da prekinu svoj život, preostaje samo jedno: da otupe svoju svijest, potisnu osjećanja, ugase posljednji plamsaj nade. Jer - kaže Hanka u Strastima i drugim pripovijetkama - oni koji su stajali na pragu smrti, ostaju mrtvi«.

Nota bene, tu se ne smije ne zamjeriti emocionalni odmak, koji je vjerojatno nemoguće ikada premostiti, a koji srećemo u nežidovskih književnih znalaca i kritičara, koji o doživotnoj društvenoj i unutrašnjoj psihološkoj invalidnosti preživjelih, a često i o sličnoj invalidnosti takozvane druge generacije, što srećemo posvuda u Singerovu djelu, bljedunjavo govore tek kao o »mučnim iskustvima i osobnim dramama«, a o Holokaustu bljutavo floskulozno kao o »jednome od najmračnijih razdoblja židovske povijesti«. Potomak žrtava se pritom pita: kada ćete shvatiti da je to povijest ljudskoga roda, ili makar europska? To je povijest i počinitelja, a ne samo žrtve.

Naime, tko imalo potraži i pritom ima srca, i sâm će to shvatiti kada vidi kako nam Singerov genij pruža ogoljeno, svakome izloženo ljudsko srce preživjeloga iz Holokausta: »Kad je u sobi toplo, pomišljam da sam izdala sve Židove u Europi. Moj ujak misli da bi Židovi trebali održavati neku vječitu šivu [tugovanje za bliskim pokojnikom]. Židovski narod trebao bi [prema religijskome propisu pri smrti najbližih srodnika] sjediti na niskim klupicama i čitati iz knjige o Jobu.«, kaže jedna od junakinja kraćeg romana Neprijatelji, ljubavna priča, i nastavlja: »... da djeca, sitna dječica, mogu postati velika, ne bih nikada povjerovala. Prekonoć su odrasli. Pokušavala sam im dati nešto od hrane koju sam dobivala, ali odbili su pojesti imalo od moga dijela. Pošli su u smrt kao sveci. Duše postoje, ali Bog ne postoji. ... Naš mali David i mala Joheved dolaze k meni. Ne u snu, nego dok sam budna. - Možda možeš imati još djece. - čemu? Da bi krivovjerci imali koga spaliti? ... Ne spavam, nego tonem u nekakav ponor. Padam i padam cijelu noć, ali nikada ne dospijem do dna. Ostajem lebdjeti ... Dani mi još nekako i prolaze, ali noći su ipunjene stravom. Možda bih morala potražiti kakvog psihijatra, ali kako da mi on pomogne? Mogao bi samo svemu tome nadjenuti latinsko ime. Liječniku odlazim samo po jedno: recept za pilule za spavanje. Djeca... da, djeca dolaze. Ponekad ostaju do jutra. ... pričaju svu noć, ali kad se probudim, ne sjećam se ničega od toga ... dolazimo do neke granice koju ja ne mogu prijeći. ... Ne postoje riječi kojima bi se to moglo opisati. ... Više nemam za što živjeti... Židovi nemaju prava išta slaviti nakon onog masovnog istrebljenja.« Najteža tlapnja toga lika - kao i preživjelih u stvarnome životu - jest što je ostala živa, nakon što su toliki muževi, žene i djeca skončali mučeničkom smrću, nakon što su doživjeli neizrecivo: »Upravo dok je stajala kraj štednjaka - kaže Singer - u duhu joj se ukazala slika mlade Židovke koju su natjerali da, gola kao u trenutku rođenja, održava ravnotežu na kladi nad jamom punom izmeta. Svuda uokolo stajale su skupine Nijemaca, Ukrajinaca i Litavaca, kladeći se koliko će još izdržati. Dobacivali su uvrede njoj i svim Židovima, te, supijani, zurili dok ta 18-godišnja ljepotica, kći rabinâ i uglednih Židova, nije izgubila ravnotežu i pala u izmet.«

Singera se ponekad optužuje da nema poštovanja prema ženskim likovima, pa čak i da je ženomrzac. Premda veliki pisac može ponekad biti ženomrzac, pa i gore od toga, na Singera se to nipošto ne odnosi. On je poput Boga u onoj čapekovoj pripovijetci u kojoj on ne može nikoga osuditi, jer sve zna o svakome čovjeku, pa može samo plakati nad ljudskim sudbinama. Doista, u Singera se sreću neurotični seks, zaljubljenost nekih muškaraca u »kurve«, muškarci koji imaju istodobne višestruke odnose, ponižavaju žene, varaju ih i lažu im, iskorištavaju ih... Ponekad je krajnje ciničan u opisivanju žena izgubljenih u životnoj slijepoj ulici. Doista, najpozitivnijima doživljava konzervativne žene »starih vremena«, koje su živjele svoje uloge kako im je odredila tradicija. Kaže (u pripovijetci Telefonski poziv na Jom Kipur) da su »naše bake bile vjerne muževima jer su vjerovale u Boga i Toru, a iz istih razloga su naši djedovi bili vjerni muževi« - ovo možda ne treba začuditi kod autora koji je čitav svoj zreli život proživio u mirnom braku. Ali on uvijek pokazuje empatiju za svoje likove zalutalih, nesrtenih, povrijeđenih i iskorištavanih žena. Pozitivno prikazuje i odlučne, odvažne žene, koje nalaze svoje mjesto i u tadašnjem muškom svijetu, poput djevojke iz ultraortodoksne sredine u Lublinu, koja je željela biti kao muškarac, studirati Toru i predavati muškarcima. Ističu se u njegovu djelu i nežidovske žene-pravednice, koje obično potječu iz vrlo primitivne poljske kršćanske i antisemitske sredine, a koje prelaze na židovstvo zbog ljubavi prema nekom židovskom muškarcu, plemenitome poput onoga u romanu Rob, ili višeženca i lašca, poput onoga u romanu Neprijatelji, ljubavna priča. Sâm Singer, uzdižući se visoko nad tradicijsko gledište, o tome kaže (Telefonski poziv na Jom Kipur) da nije »neprijatelj žena. O ženama mogu reći samo to da nisu ni bolje ni gore od muškaraca«.

Bili žene ili muškarci, likovi preživjelih koje Singer susreće opsjednuti su Hitlerom, pa mu tako neka žena kaže (u pripovijetci Samoposlužni restoran), da je u samoposlužnom restoranu, dakle na bučnom mjestu punog ljudi, gdje se može pojesti jeftin obrok, vidjela Hitlera, godinama nakon njegova samoubojstva. Pisac ju u razgovoru tješi: »Čak i da je Hitler živ i da se skriva u Sjedinjenim Državama, nije vjerojatno da bi se sastajao sa svojim istomišljenicima u restoranu na Broadwayu. Osim toga, vlasnik restorana je Židov. - Vidjela sam ga kao što sada vas gledam. - Bacili ste pogled unatrag na vrijeme - Pa dobro, neka je tako. Ali od tada uopće nemam mira. Neprestano o tome mislim. Ako mi je suđeno da siđem s uma, ovo će sigurno biti dobar razlog. ...«. Zatim Singer zaključuje: »Razmišljao sam o tome kako mi je Esther rekla da je vidjela Hitlera u samoposlužnom restoranu. Tada mi se to još činilo potpuno besmislenim, ali sad sam pokušao sve iznova razmotriti. Ako vrijeme i prostor nisu ništa drugo do oblici percepcije, kako dokazuje Kant, a kvaliteta, kvantiteta i kauzalitet su tek kategorije razmišljanja, zašto Hitler ne bi zasjedao sa svojim nacistima u samoposlužnom restoranu na Broadwayu?« Sve je u riječima Isaaca Bashevisa Singera zapravo autobiografski zapis. I događaji iz sedamnaestoga i osamnaestoga stoljeća, i događaji iz doba Holokausta, sve pojavnosti koje su mu bile vremenski i prostorno nedostupne... jednako su kao I njegovo okruženje u Americi i njegova povijest i njegova stvarnost.

U njegovom djelu srećemo magični realizam prije nego se na svjetskoj književnoj sceni pojavio Gabriel Garcia Marques. Singeru nije bila potrebna kvantna fizika, koja se tek rađala, ni mistika udaljenih kultura, da bi na temelju drevne predaje svojih predaka doživio singularnost, istodobnost svjetova. Tu je i svijet demona i drugih bića koja popunjavaju prostore između ljudskoga i Božjega, a njih je mnogo vrsta i različite su naravi, ali uvijek nepredvidljive, poput »prijateljski nastrojenog demona, vražića ili zloduha«, kako kaže Singer, a takvi se često javljaju pred očima njegovih likova. Podrijetlo im je prastaro, bez velikoga oklijevanja može se reći da potječu iz onoga davnoga, ali u židovstvu još nezaboravljenoga doba boravka na babilonskome, i ranijemu, kaldejskome i tko zna još kojem sve izvoru bliskoistočne mistike, koja je svoj puni život više od dvije tisuće godina kasnije našla u istočnoeuropskim štetlovima, židovskim gradićima, među onim u crno odjevenim likovima na Chagallovim slikama i fotografijama Romana Vishniaka.

Isaac Bashevis Singer živi u papalelnim svjetovima. I za njega su svi ti mogući svjetovi strašni. U svim svjetovima Židove progone, muče, siluju, ubijaju. Kaže: »Prošle su dvadesete [godine dvadesetoga stoljeća] i došle tridesete. Hitler je ubrzano postajao vladar Njemačke. U Rusiji su započele čistke. Pilsudski je u Poljskoj zaveo vojnu diktaturu. Mnogo godina prije toga, Amerika je odredila imigracijsku kvotu. Konzulati gotovo svih nacija odbijali su izdati vize Židovima. Bio sam bespomoćan u zemlji stiješnjenoj između dvije moćne sile, vezan uz jezik i kulturu koje nitko izvan malog kruga jidišista i radikala nije poznavao.« I onda, na drugome mjestu, zaključuje svoju životnu priču: »... Obrađujem jedinstvene osobnosti u jedinstvenim okolnostima, skupinu ljudi koji su još uvijek zagonetka svijetu, a često i samima sebi - Židove istočne Europe, osobito jidiš-govoreće Židove, stradale u Poljskoj i one koji su odselili u Sjedinjene Američke Države. što duže s njima živim i o njima pišem, sve sam zbunjeniji bogatstvom njihove individualnosti i (budući da sam i sâm jedan od njih) svojim vlastitim kapricima i strastima.«

A njegova trajna strast je i sumnja u ono što mu je nekada predstavljalo svijet: sumnja u Božje postojanje, ili, ako ne postojanje onda još gore, u Njegovu pravednost. Mesija, kojemu se židovski narod nada već dva tisućljeća, nikada neće doći... U židovskoj tradiciji Mesija je vrlo osobit, izabrani čovjek, potomak židovske kraljevske loze, kojega je Bog u samome Stvaranju unaprijed odredio kao konačnoga iskupitelja židovskog naroda pred svim nacističkim i drugim »konačnim rješenjima židovskog problema«, mržnjama, progonima, uništenjima. Ne zna se tko će to točno biti i kada, ali po mnogim pojavama, koje su najavili biblijski proroci, prepoznat ćemo njegovo djelovanje čim se pojavi na svijetu. Ali ostarjeli i razočarani Isaac Bashevis Singer nam poručuje iz svoje vječnosti: »Smrt je Mesija. To je prava istina.«

Život je proveo u unutrašnjoj borbi između dosljednog vjerovanja u Božje stvaranje i upravljanje svijetom i uvjerenosti da je Božje djelo ispalo loše. Ipak, do kraja koleba i vraća se svojim izvorima, pa kaže (u romanu Neprijatelji, ljubavna priča): »čovjek koji je izgubio vjeru, ne može naći ništa što bi ju nadomjestilo. Samo je jedan izlaz: povratak Tori i spisima.« I, u romanu Ništarija, objavljenome pred sam kraj života, 1991., govoreći o muškarcu koji više ne zna ni izreći blagoslov: »Ne sramite se. Židov se uvijek može pokajati. ... Bog je svuda. ... Ako si i jedan jedini dan bez Tore, ona će bez tebe biti dva dana«.

Log in