Osnove religije i tradicije

Osnovna poruka židovstva: poštovanje

Znameniti drevni učenjak Hilel Veliki uspio je sažeti Toru u jednu rečenicu: "Nemoj učiniti drugome ono što ne želiš da drugi tebi učini". Sažeta poruka židovske religije je potreba svakodnevnog i trajnog napora za etičkim djelovanjem, odnosno pristup svakome i svemu s poštovanjem.

Osnovni teološki motiv: Bog

Osnova vjerovanja jest vjerovanje u jednoga jedinog Boga, stvoritelja i kralja svemira, koji je postojao prije nego je sâm stvorio vrijeme, koji je vječan i koji je sebi izabrao židovski narod kao svoj sveti i ljubljeni narod. U ime cijelog budućeg naroda praotac Abraham je prvi s Bogom sklopio savez, kasnije potvrđen davanjem Tore Mojsiju i narodu. Vjerovanje u jednoga jedinog Boga iskazuje se svakodnevnom molitvom Šema (Čuj): Čuj, Izraele, jedan je Bog... Bog se Mojsiju predstavio imenom, koje se piše J-H-V-H, ali u židovstvu je zabranjeno izgovaranje njegova imena, a drži se da je padom Hrama pravi izgovor zaboravljen, jer hebrejsko pismo ne bilježi samoglasnike. U Hramu ga je samo jednom godišnje (na Jom Kipur) izgovarao Veliki svećenik, u skrovitosti „Svetišta nad svetištem“. Zabrana vrijedi i dalje, a svaki pokušaj izgovaranja teško vrijeđa uho židovskoga vjernika, pa čak i nevjernika. Umjesto imenom, u molitvi se Boga oslovljava riječju Gospodin (hebr.: Adonaj - no ni to se ne izgovara izvan molitve). U blagoslovima ga se naziva Našim Gospodinom, Kraljem svijeta, Svevladarom, Gospodarom nad vojskama, Vječnim, Pravednim sucem... U svakodnevnim životnim situacijama Boga se naziva jednostavno Hašem (Ime) ili Kadoš Baruhu (Sveti blagoslovljeni). Daljnji osnovni teološki motivi - također povezani s Božjim darivanjem i djelovanjem - jesu svetost Jeruzalema i zemlje Izraelove, te oslobođenje iz egipatskoga ropstva i izabranost židovskoga naroda.

Deset zapovijedi (Aseret hadiberot)

Bog je, osobno mu se obraćajući putem Mojsija, židovskome narodu okupljenome u pustinji dao svoju osnovnu poruku u deset (ovdje skraćenih) točaka, poznatih kao Deset Božjih zapovijedi: 1. Ja sam Gospodin, Bog tvoj (...) nemoj imati drugih bogova uza me...; 2. Nemoj načiniti sebi kipa niti slike (...) nemoj im se klanjati niti im služiti...; 3. Nemoj isprazno izgovoriti ime Gospodina, Boga svojega; 4. Čuvaj mirovanje šabatnoga dana i slavi ga...; 5. Poštuj svojega oca i svoju majku...; 6. Nemoj počiniti umorstva; 7. Nemoj počiniti preljuba; 8. Nemoj krasti; 9. Nemoj dovesti lažnoga svjedoka protiv svoga bližnjega; 10. Nemoj poželjeti (...) ničega što pripada tvome bližnjemu. Židovstvo drži da se prvih pet zapovijedi odnosi na odnos čovjeka prema Bogu (uključujući i do tada neuobičajeno poštovanje obaju roditelja), a drugih pet na odnos čovjeka prema čovjeku. Ove zapovijedi postale su temeljem moralnog zakona za velik dio čovječanstva.

613 zapovijedi (Tarjag micvot)

Obveza je židovskoga vjernika pridržavati se i 613 zapovijedi ili micvot, koje su u starini rabini nabrojali u Tori. Naredbenih je 248 (židovstvo je držalo da je toliko organa u ljudskome tijelu), a zabranjujućih je 365 (koliko je dana u godini). Od prestanka hramske službe 396 zapovijedi nije u funkciji, a i preostalih 217 nisu namijenjene svima: neke se odnose na žene, neke na muškarce, neke na potomke svećenika, neke na različita životna stanja. Smatra se da nitko neće skrenuti s pravoga puta ako se doslovno pridržava svih njemu namijenjenih naredaba i zabrana. Potrebna je velika predanost da bi se osoba pridržavala ovih odredaba, a to čine prije svega ortodoksni vjernici.

Kašrut: propisi o košer (obredno dopuštenoj) hrani

Od svih složenih svjetskih sustava obredne prehrane, židovski kašrut je daleko najsloženiji. Dopuštena hrana, posuđe i kuhinjski pribor naziva se kašer (hebr.: obredno čisto, dopušteno) ili košer (jidiš), nedopušteno je trefa ili trejfe. Sustav se temelji na odredbama iz Tore o podjeli životinja i ptica na dopuštene i zabranjene za prehranu, na zabranu jedenja krvi, te strogu zabranu miješanja mliječnoga i mesnoga. Zbog toga se sav kuhinjski pribor i uređaji drže strogo odvojeno (posuđe, pribor za kuhanje i jelo, kuhinske krpe, hladnjaci, štednjaci...); idealno je postojanje dviju odvojenih kuhinja u kućanstvu. Obredno čiste životinje (u praksi su to najčešće: govedo, ovca, koza i perad) kolju se na propisani način (šehita), pri kojemu se krv iscjeđuje iz mesa i odstranjuju se neki dijelovi životinje koji su zabranjeni za jelo. Meso se zatim u kućanstvu prije uporabe soli i namače u vodi propisane temperature i ocjeđuje nakon točno određenog broja minuta. Dopušteno je samo mlijeko obredno čistih životinja i mliječni proizvodi od njega. Riba koja ima vidljivu krljušt u načelu je dopuštena. Voće, povrće, žitarice i tjestenina, ulje, med i jaja od dopuštenih ptica smatraju se neutralnom hranom i smiju se zasebno miješati i s mesnom i s mliječnom hranom. Obredno nečiste su sve zvijeri, ptice-grabljivice, životinje koje nemaju rascijepljene papke/kopita i one koje ih imaju ali nisu preživači, ribe koje nemaju krljušt, reptili i vodozemci, glavonošci, školjke, rakovi, puževi, ličinke, kukci... Sve namirnice se prije uporabe moraju pregledavati radi odstranjivanja crva, puževa i drugih nametnika, a jaja se - ako ga sadrže - čiste od zametka. Sve vrste prehrambenih proizvoda mogu biti košer ili ne, što ovisi o sastojcima i okolnostima u kojima se proizvode. Da bi bili košer, njihovu proizvodnju mora nadzirati rabin, koji to potvrđuje svojim službenim pečatom. Potrošači se opredjeljuju za proizvod uzimajući u obzir stupanj ortodoksnosti rabina koji ga nadzire. Slično je i s izborom različitih restorana, kakvi postoje u većim židovskim sredinama. U Hrvatskoj se samo simboličan postotak Židova strogo pridržava kašruta.

Trinaest načela vjere

U 12. stoljeću je Rambam, jedan od dvojice najvećih židovskih učenjaka svih vremena (uz Rašija, 11. st.), sažeto u 13 točaka prikazao do tada manje jasno i sažeto definirana osnovna načela židovske vjere. Ukupno sedam točaka odnosi se na Boga: on je stvoritelj i izvor svih bića; savršen je i samodostatan; njegovo jedinstvo nije slično ijednome drugom jedinstvu; „Bog je bio, jest i bit će naš Bog“, on nije tjelesan i ne može se prikazati tjelesnim pojmovima, a njegovo antropomorfno djelovanje koje opisuje Biblija treba shvatiti metaforično; Bog je prvi i posljednji, on je vječan, njega se jedinoga smije obožavati i pokoravati mu se; nitko ne smije stati između čovjeka i Boga, između njih se ne smije postavljati posrednika; Stvoritelj zna sva ljudska djela i misli, on nagrađuje one koji ispunjavaju njegove naredbe izrečene u Tori, a kažnjava one koji ih krše. Dva načela odnose se na prorokovanje: sve riječi biblijskih proroka istinite su; Mojsijevo prorokovanje istinito je, on je prvi prorok i otac svih proroka, onih koji su mu prethodili i onih koji su došli nakon njega. Dva načela odnose se na Toru: Tora koju imamo upravo je ona koju je Bog dao Mojsiju; ona je nepromjenjiva, nikada neće biti ukinuta, nadopunjena ili nadmašena nekim drugim zakonom. Dva načela su eshatološka: mesija će sigurno doći i vjernik se svakodnevno treba pripremati za njegov dolazak; mrtvi će ustati kada bude volja Stvoriteljeva.      

Spasenje i Budući svijet

Židovstvo nije snažno usmjereno na eshatološka pitanja. Mnogo više je usmjereno na točno i dosljedno poštovanje 613 zapovijedi, jer pripadnik židovskog naroda će se sigurno spasiti u doba Olam Haba (Budućega svijeta). Spasit će se i pripadnici iz drugih naroda, ako se za života drže načela njima namijenjenih Sedam zapovijedi za Noine sinove. Ideje o mesijanskom spasenju ušle su u židovstvo relativno kasno, pod utjecajem grčke gnoze i obreda misterija i drugih vjerovanja o zagrobnom životu, konačnom sudu i spasenju duša. Biblijski proroci i mnogo kasnije rabinsko židovstvo predočili su židovsko viđenje mesijanskoga doba i samoga mesije: on će biti židovski kralj koji će u Jeruzalemu okupiti sve Židove koji su ikada živjeli i sudit će se dušama, u to doba prestat će svi ratovi i progoni te će zavladati trajni svjetski mir, oružje će se prekovati u oruđe, zvijeri će se hraniti biljem i travom, na mjestu srušenoga stajat će obnovljeni Hram, otvoreni ulaz u raj vidjet će se iz Jeruzalema...  

Rabini i drugi vjerski službenici

Židovsko svećenstvo – koheni – pojam je iz daleke prošlosti, jer je njegova uloga prestala rušenjem Hrama, jedinoga mjesta na kojemu se smjelo odvijati bogoslužje. Svećenstvo je bilo ograničeno na pripadnike Levijeva plemena i nasljeđivalo se po ocu, te do danas mnogi muškarci s poštovanjem čuvaju obiteljsku svećeničku lozu.

Rabini nisu svećenici u užem smislu, već duhovni vođe naroda, savjetnici i znalci Tore i bezbrojnih tekstova nastalih nakon nje, prije svega Talmuda. Rabini su židovski muškarci (u reformiranih i žene) koji su prošli edukaciju u ješivama (visokim vjerskim učilištima). Zajednice mogu ali ne moraju imati rabina kao duhovnog vođu, jer bogoslužje, sprovod, vjenčanje i druge obiteljske i općinske vjerske poslove i zadaće vodi bilo koji pripadnik zajednice (u reformiranih i pripadnica) koji to zna. Zajednice sebi biraju rabine među zainteresiranima, te s njima sklapaju ugovore na dulje ili kraće vrijeme. Nema središnje vjerske vlasti ni u Izraelu ni u dijaspori koja bi zajednicama određivala i raspoređivala rabine; ugovor prestaje, produžuje se i raskida voljom obiju strana.  

Uz rabine, vjerski službenici su i hazani odnosno kantori, koji ne moraju imati nikakvo institucionalno vjersko obrazovanje, već znaju voditi bogoslužje i poznaju brojne vjerske propise. I židovski učitelji obnašaju svojevrsnu vjersku ulogu u zajednicama. U europskom kulturnom krugu može djelovati neobično što je, s obzirom na obveznu obrednu čistoću mesa, obredni mesar (šohet) također svojevrsni vjerski službenik. Educira se na posebnim smjerovima izobrazbe, posjeduje veliko znanje o obredno čistim životinjama i svim vrlo složenim postupcima vezanim uz obredno klanje životinja i obrednu pripremu mesa, a od njega se traži da vodi uzoran način života.

Log in