Spolnost i spolni odgoj u židovstvu

Židovstvo: nacionalna religija i sveobuhvatan način života

Židovstvo je među svjetskim religijama i kulturama dvostruko jedinstveno: kao izričito nacionalna religija, te kao religija koja zahtijeva strogo propisani način života, čime čini okvir zasebne kulture. Sav život židovskog vjernika obaju spolova cjelodnevno je tijekom svih dana u godini prožet religijskim zakonima i propisima. Tijekom svih budnih sati, praktično u svakome činu, pa tako i u spolnom životu, vjernik se strogo pridržava drevnih zakona i propisa koji potječu iz biblijskog Petoknjižja, Tore.

Židovstvo je krajnje visokonormirana kultura i religija, u čemu se zrcale njegovi drevni izvori (daleki korijen mu je u duhovnom području „primitivnih“ religija, koje su u pravilu i mnogo više normirane od „razvijenih“). Zbog takve praktično potpune normiranosti, koja predviđa i strogo kondicionira svaki životni čin i odnos, pa i spolni, proces spolnog odgoja djece i mladeži pokazuje se kao mnogo više ograničavajući u usporedbi sa svim drugim suvremenim kulturnim društvima (osim islamskoga, koje se pri svome nastanku u mnogočemu temeljnome oslanjalo na židovstvo).

Među svjetskim kulturama židovstvo se izdvaja i time što je istodobno i religija i etnicitet. Jer Židov može snažno osjećati svoj židovski identitet i ako je nevjernik ili sljedbenik neke od brojnih svjetskih religija, a pripadnik židovske religije istodobno se uvijek shvaća kao Židov i u etničkome smislu, pa i ako se na židovstvo preobratio (pri čemu je preobraćenje svojevrsno usvojenje). Ovo dolazi otuda što je židovstvo od ranih početaka, prije gotovo 3500 godina, sve do novijega doba okupljalo vrlo zatvoren etnički krug: nastalo je kao patrijarhalna plemenska religija. Tijekom više tisućljeća trajanja dolazilo je do povremenog miješanja s drugim etničkim skupinama, zbog čega se danas u gotovo svim židovskim religijskim i građanskim organizacijama zanemaruje biološko-etničko podrijetlo pripadnika (uz uvjet da ga je ili rodila majka Židovka ili da se pravilno preobratio/preobratila).

Nemoguće je egzaktno odrediti koliko Židova danas živi u svijetu, jer se pripadanje židovstvu ne temelji na samome pripadanju bilo kojem organiziranom ogranku ili dijelu zajednice, već na podrijetlu i osjećaju identiteta. Prema različitim meritornim procjenama, svjetska židovska populacija broji između više od 13 do oko 14 milijuna pripadnika. Nešto više od 40 posto svjetske židovske populacije nastanjeno je u Izraelu, dok su najveće zajednice u dijaspori u Sjedinjenim Američkim Državama (do 5,7 milijuna), Kanadi, Francuskoj i Velikoj Britaniji, sve do manjih i simboličnih zajednica u gotovo svim svjetskim državama. Stopa prirodnog priraštaja u dijaspori je negativna i svrstana je u vrh najnižih priraštaja u svijetu (oko 0,3 promila, u usporedbi s 1,4 u općoj populaciji), dok u Izraelu bilježi razmjerno male ali pozitivne trendove.

Židovstvo se kao prakticirajuća religija može razvrstati na ultraortodoksiju, ortodoksiju, modernu ortodoksiju, te konzervativno i reformirano, a svi ovi glavni smjerovi imaju mnogo grana i ogranaka. Oni se na različitom stupnju strogosti pridržavaju gotovo nepregledno brojnih zakona, pravila, običaja i tumačenja iz teksta Tore, na način kako su ih rabini, kao duhovni vođe zajednice, protumačili u Babilonskome Talmudu (starovjekovnom židovskom sveopćem propisniku za svakodnevni život, s redakcijom završenom 500. godine, koji sadrži oko dva i pol milijuna riječi). U danas već gotovo dva tisućljeća dugoj europskoj dijaspori, od srednjega vijeka nadalje nastajali su i drugi rabinski tekstovi, koji se također poštuju i studiraju, ali najčešće nisu obvezujući.

U složenim povijesnim okolnostima nastalo je i više većih i manjih kulturalnih grana i ogranaka u okviru židovstva. Najveće grane su Aškenazi (srednjoeuropski i istočnoeuropski Židovi) i Sefardi (potomci Židova izbjeglica i izgnanih krajem 15. stoljeća iz španjolskih zemalja i Portugala, zatim raseljeni diljem Italije, sjeverne Afrike, mnogih područja u Osmanskome Carstvu, te u Nizozemskoj, kasnije i u Velikoj Britaniji, te nešto u Skandinaviji). Obje ove grane imaju mnogo ogranaka.

Njihovi običaji, nastali u različitim, međusobno vrlo udaljenim krajevima, postajali su dijelom tradicije koja nije obvezujuća ali se naraštajima dosljedno poštuje, te se, kada iz nekog razloga dođe do selidbe, prenosi i u nove krajeve. Bitan suvremeni primjer toga je arhaična odjeća, jezik i umnogome način života koji izvorno istočnoeuropski ultraortodoksni Židovi-hasidi danas u svojim vrlo zatvorenim zajednicama prakticiraju u mnogim europskim zemljama i u Sjedinjenim Američkim Državama, te Izraelu i ponegdje u udaljenijoj suvremenoj dijaspori, gdje djeluju kao misionari među manje ortodoksnim Židovima. Međutim, u okviru spolnog života, pa time i odgoja mladih za budući spolni život, temelji su u svim strožim zajednicama vrlo ujednačeni, jer zakoni i propisi o spolnosti potječu najkasnije iz doba stare židovske države. Pritom je većina zanemarivo malih zajednica u udaljenoj dijaspori (Indija, Kina, Etiopija, otok Djerba...) tijekom mnogih stoljeća izgubila kontakt s glavnim židovskim strujama, te su se u mnogočemu, pa i u pristupu spolnosti, prilagodili svojim novim sredinama. Neke od ovih zajednica se u naše doba pokušavaju inkorporirati u židovstvo, što je otežano upravo njihovom povijesnom odvojenošću od židovskih zakona vezanih uz spolnost, zbog rabinske dvojbe jesu li tijekom dugog razdoblja potpune odvojenosti od matice možda stupali u zabranjene, kako ih zakon definira, preljubničke i incestuozne spolne odnose, prihvatljive u krajevima u kojima su dugotrajno živjeli, što bi i daleke potomke tih odnosa učinilo neprihvatljivima.

Kao drevna bliskoistočna religija, židovstvo naglašava brak kao patrijarhalnu ustanovu, te društvenu i religijsku odgovornost i ulogu muškarca, odgovornoga pojedinca, oca obitelji. Ovo se osobito naglašeno razvilo početkom gotovo dvije tisuće godina duge posljednje, velike dijaspore, nastale nakon 70. godine prvoga stoljeća, kada je rimska pobjeda nad pobunjeničkom Judejom urodila smrću oko trećine tadašnjega izraelskog puka, podjednak je dio pao u ropstvo, a preostali se dio razbježao diljem tada poznatoga svijeta, najviše u rimsku Europu. Gubitak tisućljetne židovske države donio je i prestanak uloge hramskog svećenstva, što je, pak, dovelo do dramatičnog obrata u nauku. Religijsko naučavanje od hramskog su svećenstva preuzeli i očuvali rabini, znalci svetih spisa, te je razmjerno vrlo brzo nastao bitno drukčiji, znatno humaniziran i još duhovniji oblik štovanja, poznat kao rabinsko židovstvo. U njemu je svaki židovski muškarac u izravnom odnosu s Bogom i na svoj način svećenik, te se zajednica židovskih muškaraca ponekad naziva „kraljevstvo svećenika“.

Rabinsko židovstvo bilo je gotovo dvije tisuće godina temeljem židovskoga svijeta: svi su se Židovi u poznatome svijetu podjednako dosljedno pridržavali istoga drevnog religijskog načina života. Međutim, u novome vijeku, od pojave različitih reformirajućih struja dogodio se pomak i razdvajanje prema strogosti pridržavanja izvornih zakona i propisa. Pored onih koji posve odbacuju religiju i tradiciju, znatan je dio onih koji dijele osjećaj židovskog identiteta i slijedemnoge tradicijske običaje, ali ne i religijske zakone. Daljnji velik dio svjetske židovske zajednice toliko duboko poštuje tradiciju da među njima mnogi održavaju i doslovno sve religijske zakone i propise. Danas ovi posljednjivisokim prirodnim priraštajem brojčano počinju postupno ali sigurno nadmašivati manje stroge smjerove, koji bilježe bitno manji broj rođene djece po jednoj ženi.

Ortodoksniji smjerovi drže da židovski narod nosi odgovornost za usavršavanje svijeta, a uči ga se iz svetih spisa, prije svega iz Tore (koja obuhvaća i Deset zapovijedi) i Talmuda, odnosno iz 613 zapovijedi i zabrana, svojevrsnog pravilnika kojega se Židov mora pridržavati svakodnevno i u svakoj situaciji. Bog je židovskome narodu, vjeruje se, povjerio i dužnost učitelja etike [svjetskim] „narodima“. Njima je namijenio samo sedam jednostavnih temeljnih zakona (Sedam zakona za Noine sinove), svojevrsnu izvedenicu iz Deset zapovijedi, koji određuju minimum moralnoga ponašanja za nežidove, kao preduvjet za kasniji vječni život u Svijetu koji dolazi, odnosno za spasenje u zagrobnome životu. Nežidovima se ne naređuje da se „plode i množe“, te izostaju naredabe koje reguliraju spolnost, već im je samo zabranjen incest (u smislu drevne bliskoistočne definicije, koja se odnosi i na zabranu spolnog odnosa s nekim kategorijama bliskih ne-krvnih srodnika). Tako židovstvo – za razliku od obje mlađe objavljene religije, kršćanstva i islama – vjeruje da će se u mesijansko doba spasiti svi „narodi“: pravedni nežidovi zajedno sa Židovima.

Temeljne postavke

U naše su doba manje stroge židovske sljedbe umnogome ublažile, zanemarile, ukinule, pa i zaboravile tradicijske oblike svakodnevnog života, prije svega u dijelu vezanome uz spolnost. Odgoj za spolnost se u ovim dijelovima svjetske židovske populacije uglavnom podudara s općim suvremenim svjetskim trendovima. Stoga će se u daljnjem tekstu termini „Židov“ i „židovski“, ako nije drukčije naglašeno, odnositi na sljedbenike i običaje u ortodoksnim sredinama. Prije upoznavanja takvog tradicijskog pristupa odgoju za spolnost, potrebno je navesti osnovne židovske postavke o spolnosti i spolnom životu.

Židovstvo vidi ljudski rod kao strogo podijeljen na muški i ženski spol, te smatra da svaki od njih ima svoju ulogu u svijetu, koju mu je odredio sam Bog. Spolnost se ne smatra nepriličnom temom, a spolni odnos se ne smatra sramotnim, grešnim ili opscenim. Upravo suprotno: spolni odnos je micva (pobožni čin i ispunjavanje Božje naredbe), uz uvjet da se događa među bračnim partnerima (mužem i ženom), te u odgovarajuće vrijeme i iz međusobne želje. Jer bez spolnosti nema umnožavanja: ne bi se ispunjavala biblijska naredba čovjeku da se „plodi i množi“ (Tora, Postanak 35). Prema židovskoj postavci, ova je micva upućena (samo) židovskom muškarcu, dok mu je židovska žena pritom neizbježna pomoćnica i suradnica. U obitelji sve je usmjereno na život u radosnom slavljenju Boga, a to se čini i rađanjem neograničenog broja djece (to većeg što je zajednica više ortodoksna), koju se dočekuje s radošću i ponosom, podjednako sinove i kćeri.

Međutim, žene u zajednici ne nose odgovorne uloge, osim iznimno. Ovo u brojnim tekstovima obrazlažu i na razne načine opravdavaju autoriteti, od starine sve do naših dana, komentirajući svete tekstove. Ovi komentari posežu i za židovskom mistikom, u kojoj se traga za izvorima podvojenosti (židovskoga) društva na muško (koje se bavi religijskim naukom), i žensko (koje nema dužnost učenja i intelektualnog mišljenja - mnogi učenjaci takav zadani društveni položaj žene prikazuju kao svojevrsnu prednost i poštovanje koje se ukazuje ženi). Žene se uglavnom drže svoga spola i djelokruga, premda ne i odvojeno na način starih i suvremenih istočnjačkih društava, poput islama. U tradicijskim židovskim zajednicama žene se bave kućanstvom, rađanjem i odgojem djece, te podukom djevojčica za odrasli život, dok očevi već vrlo male sinove (uzrast 3-4 godine) počinju podučavati Tori. U zajednici se ne poštuje najviše poslovno uspješne muškarce, već najučenije. Tako su u nekim istočnoeuropskim zajednicama (zatrtima u Holokaustu) žene često vodile poslove (mljekarstva, pekarstva, tekstilni i druge slične obrte), kako bi muževi i sinovi i tijekom radnih dana bili slobodni za cjelodnevno proučavanje svetih tekstova. Sav život židovskog vjernika obaju spolova prožet je religijskim zakonima i propisima tijekom svih budnih sati i praktično u svakome činu, pa tako i spolnom životu,tijekom sedam dana tjedno i svih dana u godini. Židovstvo spolnost smatra Božjim darom ljudima, a židovski vjernik pritom mora i čuvati nauk o svetosti tijela (u svemu vezanome sa spolnošću i spolnim organima), jer tijelo mu je stvorio Bog. Neki mistični ogranci, a manjim dijelom i glavne struje, u spolnom nagonu ipak djelomice prepoznaju i „zao nagon“, ali ne gori od nagona za zadovoljenje gladi i žeđi. Stoga se i spolni nagon, kao i ostali instinkti za održanje života, moraju strogo nadzirati i usmjeravati, zadovoljavati samo na propisani načini u propisano vrijeme. Spolni nagon se drži „zlim“ samo kada se otme od svjesnog i vrlo kontroliranog upravljanja. Stoga židovstvo ne poznaje redovništvo niti hvali celibat i ne cijeni djevičanstvo nakon dobi koja se smatra prikladnom za brak. Jer povlačenje iz svjetovnog života je izbjegavanje iskušenja, a židovstvo smatra da životu moralni smisao daje upravo odolijevanje iskušenjima, a ne uklanjanje od njih. Rijetka je prihvatljiva iznimka muškarac koji se zbog nekog unutarnjeg nagnuća sav posveti izučavanju Tore (u širem smislu svetih spisa). U svim ostalim slučajevima, pravilno ispunjen židovski život zahtijeva da muškarac u godinama zrelim za brak bude oženjen, te se i od udovca i razvedenoga očekuje da se nakon nekog vremena oženi.

U drevnim židovskim spisima srećemo i poligamiju, kada drevni pater familias može imati više supruga, a smije i s kućnim služavkama stvarati potomstvo. Međutim, u srednjoj Europi, gdje je tijekom skoro dva tisućljeća dijaspore živjela i živi aškenaska zajednica, preuzeo se u srednjem vijeku običaj monogamije, jer je zajednica živjela u kršćanskome okružju, gdje bi višeženstvo stvaralo sablazan. Kasnije je to prihvatilo i sefardsko židovstvo, premda ne i zakonski, već samo kao obvezujući običaj (u suvremenome Izraelu, u kojemu se zakonski može sklopiti samo monogamni brak, javljaju se ponekad glasovi koji traže obnovu drevnog prava sefardskog muškarca da se oženi s više žena istodobno – ali ovo se ne uzima ozbiljno ni u široj javnosti ni u ikojoj zakonskoj instanci).

Premda je prvi razlog za brak rađanje, bliskost i produbljivanje odanosti unutar bračnoga para također je bitna sastavnica spolnosti u braku. U novije doba javljaju se rabinska mišljenja, pa i u najortodoksnijim zajednicama, da nije (samo) rađanje najvažnije, već prije svega međusobna ljubav i potpora. Doista, oduvijek se smatralo da je temeljni smisao bračne spolnosti (i) u snaženju bračnih veza supružnika, te im je spolni odnos ne samo dopušten, već se preporučuje čak i u vrijeme kada žena ne može začeti: dok je trudna, nakon menopauze ili kada koristi dopuštene metode kontracepcije.

Spolni odnos se smije iskusiti samo u zajedničkoj radosti, a nikako u sebičnom zadovoljenju. Muškarac nikada ne smije prisiljavati suprugu na spolni odnos, koji je za oboje zabranjen i ako su pijani ili dok su u svađi. Od muža se očekuje da izvrši spolni odnos na sedmi, sveti dan u tjednu, šabat, kada je obveza vjernika da budu radosni. Spolni odnos je ženino pravo, te je muž dužan pratiti znakove da žena želi odnos i pružiti joj ga i ako ona to otvoreno ne zatraži, a dužan je ženi ne samo redovito pružati spolni odnos, već se i pobrinuti da on za nju bude zadovoljavajući. Obvezujući sveti tekst potiče muškarca na predigru koja godi supruzi, te (u traktatu Nedarim 20) propisuje da “muškarac treba činiti sve što njegovoj ženi pruža užitak”. Na temelju toga se smatra, premda neki najstroži smjerovi židovstva ne idu tako daleko, da je svaki oblik spolnog odnosa između supružnika dopušten ukoliko ne izazove uništenje sjemena (ejakulaciju izvan vagine), što je najstrože zabranjeno (Tora, Postanak 38). Spolni odnos se ne smije koristiti kao sredstvo protiv supružnika, bilo kao uskraćivanje ili nametanje, što su ozbiljni prekršaji. Ako žena uporno uskraćuje mužu spolni odnos kako bi ga kaznila za neko njegovo ponašanje, on se od nje smije razvesti bez plaćanja iznosa iz bračnog ugovora, koji određuje što će žena dobiti ako dođe do razvoda. Istodobno, muškarac ne smije uzeti zavjet da neko vrijeme neće spolno općiti, niti smije poduzeti duže putovanje bez supruge, jer će ju time lišiti spolnog odnosa. Muž ne smije obaviti spolni odnos potpuno odjeven (na “perzijski način“, zabranjen ne samo stoga jer oponaša običaje “naroda”, već jer time muž ponižava ženu). Istodobno, ženino pravo na spolni odnos i na izbor načina na koji će se on obaviti ne znači da ona (u danima kada je obredno čista) uz bilo kakvo olako opravdanje smije mužu uskratiti spolni odnos.

Židovski zakon prepoznaje potrebu tjelesne odnosno psiho-fizičke kompatibilnosti za brak (spolni odnos). U starije doba, a i danas često u ortodoksnijim zajednicama, bio je uobičajen dogovoreni brak. Pritom, zabranjeni su svi nenadzirani društveni susreti i druženja mladeži različitog spola (ples, izleti i slično), jer se smatraju opasnim poticajem za uspostavljanje strogo zabranjenih spolnih odnosa. U tim okolnostima, čak i prema najstrožim pogledima, potrebno je na vrijeme ustanoviti kakvi su izgledi za buduće slaganje mladih u braku. Stoga se budući supružnici prije sklapanja braka moraju susresti najmanje jednom: ukoliko ijedno od njih osjeća da je potencijalni supružnik odbojan, njihov zajednički brak se ne smije sklopiti. Smatra se da su dobri brakovi sklopljeni uz vodstvo [Božjeg] Glasa s Neba, a loši su nastali kao posljedica pogreške u osluškivanju toga Glasa.

Neuspio brak se može razvesti u određenim okolnostima. Brak je pravni odnos, zbog čega se razvodi (i sklapa) kao bilo koji pravni odnos, u radne dane, a nikada na svete dane tjednog i blagdanskog mirovanja. Brak se sklapa kao ugovor između mladenca i mladenkinog oca ili skrbnika, koji potpisuju dokument ketubu, koja nabraja razna prava supruge, pa i ono na određeni dio bračne imovine koji će primiti nakon mogućeg razvoda ili smrti supruga.

Propisane su odrednice o nezadovoljstvu brakom (donekle različite u različitim zajednicama), koje daju za pravo mužu da se razvede. Od 12. stoljeća u aškenaskoj zajednici se, za razliku od drugih, muž može razvesti samo uz ženin pristanak, dok se u raznim povijesnim zajednicama kao dopustive razloge za razvod navodilo se sve od težih i dokazivih razloga do bizarnih i banalnih (poput slabih kulinarskih sposobnosti žene). Žena se ne može razvesti na svoj zahtjev (s iznimkom muževe nemogućnosti da obavi snošaj), a muževo je pravo dati ili uskratiti razvod. U najortodoksnijim zajednicama se brak bez djece smatra kao znak odsustva Božjeg blagoslova, pa se javljaju društveni pritisci na muža da se razvede (službeno, njegovo je pravo da sam o tome odluči). Pri razvodu, muž pred rabinskim sudom ženi izravno u ruke daje pisani dokument o tome da je rastavljena, te će u propisanom vremenskom okviru (kako bi se sigurno ustanovilo očekuje li dijete sa sada već bivšim mužem) ona biti slobodna udati se za drugog muškarca (muž se može odmah oženiti). Za oboje razvedenih partnera otvorena je mogućnost sklapanja novog braka s bilo kojom osobom suprotnog spola koja pravno može sklopiti brak, uz jednu iznimku: kao težak grijeh je zabranjeno muškarcu ponovo se oženiti svojom bivšom ženom ako je ona naknadno bila u braku koji je također razveden (Tora, Ponovljeni zakon 24:4).

Ovakav „povratak“ supruge mužu, nakon što je imala spolni odnos, ma i u ispravnom braku, s drugim muškarcem, odjek je najstrože zabrane preljuba, odnosno spolnog odnosa udane žene s muškarcem koji joj nije muž, a zabrana je u daljoj vezi i s otkrivanjem golotinje (grešno stanje koje osobu posramljuje zbog spolnog prekršaja). Pravo muža na vjernost supruge i osigurano biološko očinstvo njezine djece najstrože je teološki i praktično zaštićeno. Pravno, samo udana žena može počiniti preljub, dok ga oženjeni muškarac u pravnom smislu ne može počiniti i ako ima spolni odnos sa ženom koja mu nije supruga (premda trpi društvenu osudu). Muž ima pravo oprostiti preljub, ali može se i razvesti od preljubnice (u starini ju se ubijalo, kako zakon traži). Premda trpe društvenu osudu, neudane žene u slučaju da imaju spolne odnose ne počinjaju grijeh već samo moralni prijestup (osobito mlade i još neudane); a dijete iz takve veze sa Židovom ili s nežidovom u pravnom je smislu punopravni Židov, kao i dijete silovane neudane žene.

Ukoliko suprug na bilo koji način nestane (napuštanje, pogibija bez svjedoka na nepoznatom mjestu) udana žena ostaje, neovisno o svojoj dobi, vezana (hebrejski: aguná). Ona se, dok ne dobije razvod ili svjedoci ne potvrde da je udovica, ne može udati za drugoga, a djeca začeta u tom stanju ostaju bez teološke mogućnosti za spasenje, mamzerim (bastardi). Ovo je u izravnoj vezi sa zakonima o preljubu. Da bi se u najvećoj mjeri spriječilo težak status vezane, u starini je muškarac koji odlazi u rat ili zarobljeništvo unaprijed ženi davao dokument kojim se od nje razvodi, kako bi se ona, ukoliko se on ne vrati, mogla legalno udati; ovakvi slučajevi poznati su i iz novijeg doba, poput stradavanja židovske zajednice u Holokaustu. U novije doba u Izraelu se u nekim rabinskim organizacijama dobrotvorno sakuplja novac kako bi se plaćanjem svojevrsne ucjene oslobodile žene od kojih muževi traže novčani otkup u zamjenu za dokument o razvodu. U starini su rabini mogli tako ugroženoj ženi pomoći naređujući da se muža bičuje, ali ako je bio ustrajan, nitko ga nije mogao natjerati. Nedavno je u Izraelu donesena zakonska odluka da se takvom mužu, ako je za bilo koje djelo osuđen na zatvor, radi poticaja na davanje razvoda može uskratiti olakšice i pomilovanje.

Izvan ortodoksnih zajednica se zakoni o razvodu i o vezanoj ženi zanemaruju, jer gotovo polovina svih svjetskih Židova ne živi u Izraelu, već u državama s građanskim bračnim zakonima, mnogi su i u mješovitim brakovima, a drugi se više ne obaziru na religijske zakone. Međutim, zbog strahovitih gubitaka židovske populacije u Holokaustu, moderna židovska država Izrael je u području bračnoga prava za svoje židovske državljane zadržala religijske bračne odredbe: židovski državljanin može sklopiti samo religijski brak sa židovskim partnerom suprotnog spola, te je i razvod reguliran religijskim zakonom.

Treba naglasiti da je razvod u ortodoksnim zajednicama vrlo rijedak, jer stariji (razvedeni, udovci) u brak ulaze promišljeno, a mladi najčešće ulaze u manje ili više dogovoreni brak: oba načina su u postotcima neusporedivo uspješniji od uobičajenoga braka u modernome svijetu, koji se uglavnom sklapa na temelju romantičnih osjećaja. U dogovoreni brak se ulazi bez izmaštanih očekivanja, koja bi se nakon vjenčanja lako raspršila i izazvala bračne sukobe. Bitan čimbenik minimalnog postotka razvoda u ortodoksnih je i visoka kontrola nad pijenjem alkoholnih pića (alkoholizam je najistaknutiji svjetski pokretač bračnog nasilja). U većini zajednica pije se samo vino, ali ne i jaka pića, a obvezna količina vina na blagdane pije se uvijek uz odgovarajući blagoslov i s poštovanjem; društveno opijanje je u tradicijskim zajednicama nepoznato. Iznimno, više alkohola se pije u najortodoksnijim hasidskim krugovima (istočnoeuropski aškenaski ogranci ultraortodoksije), jer hasidi smatraju da je u muškom društvu radosno raspoloženje, ponekad i raspojasano, zapravo svojevrsno radosno slavljenje Boga. Međutim, nadzor nad zadovoljstvom u braku je također vrlo visok, te u praksi nema značajnijeg bračnog nasilja, pogotovo ne razvoda.

Za sklapanje braka bira se točno izračunato vrijeme kada mladenka neće biti u danima menstruacije ili neposredno pred njom. Muškarcu je zabranjeno imati spolni odnos s menstruirajućom ženom i čak naći se u bilo kakvom tjelesnom dodiru sa ženom koja krvari iz genitalnih organa, jer ona je prema židovskom zakonu obredno nečista. Stoga se ortodoksni muškarci ni ne rukuju sa ženama: u društvenim susretima muškarci se rukuju samo s muškarcima, a žene sa ženama, na proslavama veseli se i pleše u odvojenim skupinama žena i muškaraca. Ovo proizlazi iz drevnih zakona o nidá (menstruirajućoj ženi) odnosno o obiteljskoj čistoći, koji najstrože brane muškarcu dodir s krvlju koja dolazi iz ženskih genitalnih organa (ukupno se spominje na 25 mjesta u hebrejskoj Bibliji). Ovo je izvan ortodoksnih zajednica vrlo malo poznato, jer su u liberalnijem dijelu židovskoga svijeta, osobito među svjetovnim Židovima, ovi drevni zakoni potpuno napušteni. Premda sama Tora ne specificira razloge za njih, antropološkom usporedbom s tabuima u mnogim “primitivnim” religijama primjećuje se da one također listom tabuiziraju menstruirajuću ženu (tako čini i svojevrsni preuzimatelj većine temeljnih židovskih zakona, islam). Može se zaključiti da ove zabrane potječu od pradrevnog užasa muškarca pred krvi koju žena proizvodi iz svoga spolnog organa, a da pritom ne oslabi i ne umre, a psihoanaliza bi ovo mogla proširiti i na još jedan izvor tabua: psihološku zavist muškarca prema toj ženinoj sposobnosti. Talmud, koji se smatra “usmenom Torom”  odnosno protumačenim zakonima iz Tore, u jednome od svojih šest dijelova, pod nazivom Našim (Žene), sadrži golem korpus komentara i tumačenja o menstruirajućoj ženi. Zakoni o tome su toliko opsežni da navode i zabranu ženi da se našali oko obredne nečistoće: ako se s mužem našali da joj je započelo krvarenje, premda nije tako, ona postaje nida (obredno nečista) i mora započeti brojati dane obredne nečistoće i provesti očišćenje.

Općenito se golem dio gotovo nepregledno brojnih biblijskih zakona odnosi na obrednu čistoću i nečistoću. Do danas se od tih zakona u praksi sačuvalo samo čuvanje bračne obredne čistoće, jer su ostale kategorije moguće obredne nečistoće i očišćenja izgubile smisao padom jeruzalemskoga Hrama (70. godine prvog stoljeća), kada je obredna čistoća bila preduvjet za ulazak određenih kategorija hramskih službenika i muških vjernika u dijelove Hrama. Otad je svaki židovski muškarac i otac obitelji svojevrsni svećenik, koji bi svoju obrednu čistoću izgubio spolnim odnosom sa ženom dok ona iz bilo kojeg razloga krvari iz genitalnih organa (menstruacija, defloracija, porod, pobačaj, bolest). Zbog ovoga se mladenci u prvoj bračnoj noći nakon prvog spolnog odnosa smjesta odvajaju (dakako, u drugom ili sljedećem braku udovice ili razvedene žene ovo izostaje). Zbog toga u ortodoksnom židovstvu nema običaja bračnog putovanja, na kojem bi mladenci svoj prvi spolni odnos ostvarili podalje od obitelji. Odvajanje se sprovodi i tijekom svih ostalih razdoblja obredne nečistoće (nakon rođenja djeteta ili bilo kojeg drugog krvarenja iz ženinih genitalija). Za vrijeme razdoblja obredne nečistoće, muž i žena se ne dodiruju, ne spavaju u istom krevetu, ne dodaju predmete izravno jedno drugome već polaganjem predmeta na stol i slično. U vrlo ortodoksnim sredinama moguće je u javnosti vidjeti muža i ženu kako, u vrijeme kada je supruga obredno nečista zbog genitalnog krvarenja, hodaju držeći svaki po jedan kraj rupca. Ovo je slično običaju da se mladenci držanjem rupca između sebe simbolički drže za ruke na proslavi vjenčanja (nakon samoga obreda, a prije prvog spolnog odnosa, jer tada se još ne smiju izravno dodirivati).

Razdoblje obredne nečistoće zbog krvarenja traje najmanje punih dvanaest dana, počevši od prve naznake krvarenja, a smatra se da menstruacija traje pet dana, te se nakon toga sedam dana čeka očišćenje. Tada se tekstilnim tamponom provjerava je li krvarenje potpuno prestalo; ako nije, provjerava se ponovo, a ako i dalje ima tragova krvi, započinje novo razdoblje očišćenja. I svako neregularno krvarenje, ma kako kratkotrajno, pokreće jednak ciklus obredne nečistoće i očišćenja. Zbog ovoga udane žene vode složene intimne kalendare, kao pomagala za točno izvršenje zakona.

Ukoliko se sve odvija prema teorijskom konceptu, nakon dvanaest dana obredne nečistoće žena se zagnjuruje u obrednu kupku mikve. Ovo služi isključivo obrednom očišćenju, a ne pranju tijela, te se u mikve stupa tek nakon temeljitog kupanja, podrezivanja kose i noktiju, te čišćenja od svih kozmetičkih sredstava, inače bi zagnjurivanje izgubilo obrednu očišćujuću funkciju. Žena se u potpunosti zagnjuruje (preko glave), izgovarajući odgovarajući blagoslov. Ovo se odvija uz nadzor službujuće ženske osobe, koja po potrebi pomaže pri zagnjurivanju. Mikve je, stoga, neophodna ustanova u svakoj ortodoksnoj zajednici, podjednako bitna kao prostor sinagoge, jer bez nje nema života zajednice. U njoj se mora osigurati izravan dotok “prirodne vode”, odnosno kišnice ili snijega, što je bitan element ovog koncepta. Stoga se ovo obredno zagnjurivanje može obaviti i u moru ili rijeci, kao “prirodnim” vodama, ali radije se prakticira građena mikve. U moderno doba izgrađuju se i luksuzne mikve, s lijepo opremljenim kupaonicama i drugim potrebnim uređajima. Nakon mikve, muž je (praktično) dužan obaviti spolni odnos.

Kontracepcija je u mnogim židovskim smjerovima u načelu dopuštena, uz neke uvjete. Prije svega, uvijek ju mora primjenjivati žena, jer je muškarcu najstrože zabranjeno uništenje sjemena – ejakulacija je dopuštena samo i izričito u vagini. Ovo potječe iz biblijske priče o Onanu (prema čijem se imenu masturbacija u starijoj literaturi naziva i „onanija“), a koji nije želio oploditi ženu pokojnog brata (u drevnom, napuštenom konceptu leviratskog braka), te je „uništavao sjeme“ prosipajući ga na zemlju (Tora, Postanak 38:8-10), odnosno primjenjivao je coitus interruptus. U skladu s time, zabranjena je uporaba prezervativa i prekinutog snošaja. Međutim, dopuštena su razna kontracepcijska sredstva za ženinu uporabu, od mehaničkih („spirala“, dijafragma) do hormonskih („pilula“). Tijekom povijesti izgubljen je recept za spravljanje „pehara korijenja“, koji se u židovskoj literaturi spominje kao staro izraelsko kontraceptivno sredstvo za žene, s osobito dugom djelotvornošću (mnogo mjeseci). Ograničavanje rađanja dopušteno je i primjenjuje se u različitim stupnjevima strogosti, u velikome rasponu stanja kada je to dopušteno: od rođenja jednog sina i jedne kćeri, do mnogobrojne obitelji kao preduvjeta za početak uporabe kontracepcije. U ultraortodoksnim obiteljima, čini se, kontracepcija se uopće ne primjenjuje ni nakon rođenja većeg broja djece (unatoč tomu što bi u određenim okvirima bila dopuštena, primjerice u slučaju kada bi trudnoća izazvala medicinski problem), te se takve obitelji raduju svakom novom djetetu; poneke imaju po desetak i više djece, čak i do dvadeset i više.

Premda se u ženskom prijateljskom i rodbinskom krugu izazvani pobačaj zacijelo primjenjuje bez znanja šire zajednice, židovski zakon je o tome manje strog samo od katoličkoga. U židovstvu fetus nije osoba, već je tek potencijalna osoba: smatra se da je potrebno 40 dana od začeća do stupnja kada zametak dobiva udove i postaje prepoznatljiv kao ljudski fetus, ali ni tada to još nije osoba niti će to biti sve do završetka poroda: do tada je pravo djeteta na očuvanje života manje od prava njegove majke na očuvanje njezina života. Ugroženost majčinog života trudnoćom ili porodom sve do kraja dopušta da se, ako postoji nada da se time može spasiti njezin život i dok se još nije rodila djetetova glava ili veći dio tijela, njegovo tijelo razreže i izvuče u dijelovima. Ali ako se već rodila glava ili veći dio djetetova tijela, ono je postalo osoba i njegov je život zaštićen čak i ako daljnji tijek poroda ugrožava majčin život, jer se ne smije arbitrirati o vrijednosti života jedne ili druge osobe.

Najveća posebnost židovskog pogleda na pobačaj je u tome što je zajednica dužna spriječiti rođenje začetog djeteta koje će (teološki) biti osuđeno na gubitak vječnoga života u Svijetu koji dolazi, a to je u trudnoći koja je posljedica preljuba. Zakon ne samo što dopušta, već naređuje pobačaj u takvim okolnostima. Kada udana žena zatrudni s drugim muškarcem, izričito neovisno o okolnostima kako je do toga došlo, njezino dijete će biti mamzer (bastard), te neće biti punopravni Židov. Ono se kasnije može vjenčati samo s drugim mamzerom, dakako suprotnog spola, ali ne s punopravnom židovskom osobom, a on/ona i njihova djeca i svi potomci u eshatološkom smislu gube spasenje, odnosno svi su oni već prije rođenja izgubili pravo na vječni život (da bi se iskupili ne mogu ni konvertirati na židovstvo, jer im je majka Židovka). Ovo je toliko bitno da se, kako bi se izbjegale posljedice preljuba, u onim tradicijskim zajednicama u kojima se uopće tolerira medicinski potpomognuta oplodnja, dopuštene isključivo tehnike koje se služe spermom muža. Jer dijete začeto spermom davatelja pravno bi bilo mamzer, potomak preljuba, premda majka nije imala spolni odnos s drugim muškarcem. Slučajeve, pak, preljuba u dragovoljnom spolnom odnosu uglavnom se teže društveno prepoznaje, ali židovstvo vjeruje da će Mesija, kada bude došao, prepoznati čak i daleke potomke takve zabranjene trudnoće, te će i oni izgubiti spasenje. U praksi je, ipak, od najveće starine nepoznata primjena zakonski naređenog pobačaja, premda su se u nekim razdobljima židovske povijesti događala masovna silovanja udanih židovskih žena u pogromima u istočnoj Europi. Dapače, pronalaze se različiti načini i opravdanja za razumljivo zaobilaženje toga zakona, a izvori za to se traže i nalaze i u samome Talmudu. Tako europski židovski učenjak Maharil (14./15. stoljeće) u svojim spisima navodi slučaj nekog rabina Šlomila iz austrijskoga grada Ennsa, koji je radi izučavanja svetih spisa na dulje vrijeme otputovao u neko udaljeno mjesto, a njegova je žena jedanaest mjeseci nakon njegova odlaska rodila dijete. No, kaže učenjak, „svima je bilo poznato da je rabinova žena bila takva pravednica da je njezina trudnoća nedvojbeno bila jedna od onih neobično dugih trudnoća kakve spominje i sam Talmud [u traktatu Jevamot 80b]“.

Neki spolni prekršaji u Tori su označeni kao toliko odvratni da ih se kažnjava smrću, kako bi se zajednica zauvijek oslobodila od prijetnje koju se čini takvom odvratnošću. To su preljub i incest (koji je u židovstvu mnogo širi pojam nego u suvremenom svijetu, te su zabranjeni brakovi i spolni odnosi i između nekih kategorija ne-krvnih srodnika). I homoseksualni odnos među muškarcima  pripada u kategoriju toliko odvratnih da Tora određuje smrt za obojicu sudionika (Tora, Levitski zakon 18:22). Teorijski, zabranjen je sam homoseksualni čin, a ne žudnja, koja sama po sebi ne čini čovjeka grešnim (odupiranje žudnji za zabranjenim židovstvo i inače drži hvale vrijednim). S druge strane, ženska homoseksualnost se naziva tek „egipatskim običajem“; ovim terminom se u židovstvu označava sve dekadentno i stoga odbojno, preuzeto od biblijskih omraženih idolopoklonika i robovlasnika Egipćana. Međutim, s obzirom da se u lezbijskom spolnom odnosu ne uništava sjeme [sperma], takav odnos ne nailazi na tešku osudu, a društveno uglavnom prolazi neopaženo. Ni ženska masturbacija ne nailazi na opsežniju zakonsku i društvenu definiciju, te se označava tek pojmom „nečiste misli“, dok se, istodobno, muška masturbacija težinom grijeha gotovo izjednačuje s muškim homoseksualnim odnosom, upravo zbog uništenja sjemena. Talmud propisuje da „ruku muškarca kojom poseže ispod [svoga] pupka treba odsjeći“ (u traktatu Nida 13a). Dakako, i u starini je u praksi bilo teško “počinitelje” uhvatiti na djelu, ali u rano doba državnosti su se vjerojatno propisane drastične kazne povremeno doista izvršavale. U kasnijim razdobljima i osobito od propasti stare židovske države, pa i danas, teološki problem (ne)kažnjavanja „prekršitelja“ praktično se izbjegava prividnom nesvjesnošću o mogućem prekršaju.

Spolnost i odgoj djece i mladih

Židovstvo je vrlo rano primijetilo da djevojčice nešto ranije spolno sazrijevaju od dječaka. Obredni prijelaz u punoljetnost se u zajednici odvija s napunjenih 12 godina za djevojčice i napunjenih 13 godina za dječake, a za oba spola prve „tri dlake“ na genitalnom području smatraju se najavom spolne zrelosti. Nakon toga uzrasta, u kojemu dječaci postaju bar micvasin zakona, a djevojčice bat micva – kći zakona, dijete mora ispunjavati sve religijske obveze odrasle osobe, te se tijekom nekoliko sljedećih godina pripremati i za, najčešće, razmjerno rani brak. Do napunjene trinaeste godine dječaci se spremaju za samostalno obnašanje sinagogalnih dužnosti odraslog muškarca, a djevojčice do svoje dvanaeste za svoju buduću ulogu supruge, kućanice i majke. U brak će, pa i rani, stupiti tek za nekoliko godina, a u većini vrlo ortodoksnih zajednica spolnost se djeci ni tijekom tih godina izrijekom ne objašnjava.

Nasuprot stavu različitih ortodoksnih zajednica, liberalnije zajednice smatraju da primanje poduke o spolnosti ne vodi pretjeranom zanimanju mladeži za preuranjeni i/ili nepoželjni spolni odnos, niti vodi u promiskuitet, već su upravo djeca koja prime kvalitetnu poduku manje u opasnosti od upuštanja u rizična spolna ponašanja. Uviđajući to, u novije doba se u širem židovskom svijetu uviđa potreba za zdravim odgojem za spolnost djece i mladih. Manje ortodoksne, osobito reformirane zajednice, ali i neke ortodoksne, usuglašavaju drevne religijske zakone s modernom pedagogijom.

Ovaj novi pristup pruža i okvirni vodič za objašnjavanje spolnosti djeci različite dobi, a ponekad je i šireg pogleda od opće, nežidovske sredine. Neki ogranci ortodoksnih zajednica priključuju se vrlo aktivno novim trendovima. Ortodoksni je credo da se Tora nikada neće promijeniti, nadopuniti, skratiti, ukinuti ili nadomjestiti drugom, zbog čega inovatori svoj avangardan napor dosjetljivo temelje upravo na ortodoksnom geslu da se “Tora nikada ne smije prilagođavati [suvremenom] životu, ali da se život u svakom vremenu i uvijek ne samo mora, nego i može prilagoditi Tori”.

 

Log in