Mišo Montiljo

Pođoše k Bogu

Mihael Montiljo rođen je 16. svibnja 1928. u sarajevskoj sefardskoj obitelji. Godine 1941. odveden je s roditeljima u sabirni centar odakle je kao trinaestogodišnji dječak pobjegao. Nakon toga bio je u logoru Campor na Rabu do 1943. Nakon pada Italije odlazi u partizane. 1945. vratio se u Sarajevo, a 1949. upisao je u Zagrebu Pravni fakultet. Radio je do umirovljenja u Ministarstvu vanjskih poslova RH. Više od pedeset godina vodio je Mješoviti pjevački zbor Lira, a osnivač je 1994. i Hrvatsko-izraelskog društva koje i danas vrlo uspješno djeluje. Umro je u Zagrebu 17. prosinca 2006.

Mišo Montiljo kao dijete živio je nedaleko od sarajevske sinagoge u dijelu grada koji se zvao Cal della Bilava. Redovito je odlazio s ocem na molitve u hram i svi su mislili kako će jednoga dana postati rabin. Sve nade obitelji bile su da će baš on biti školovan. I tu nadu on je ispunio. Iz svojeg djetinjstva rado se sjećao Sarajeva u kojem je svatko pomagao onom drugom ne pitajući što je po vjeri i znalo se kazati „komšija je važniji od rodbine“.

Veliku nježnost i ljubav osjećao je prema svojim sestrama Sultani i Bueni te braći Santu, Moricu i Jakici.

1941. njegovu židovsku obitelj policija je dopremila na jedno sabirno mjesto koje su čuvala dva agenta. Odlučio je skočiti s polukata. Imao je samo trinaest godina kada je donio odluku koja će mu spasiti život. Neko vrijeme čuvala ga je i skrivala, sada već pokojna, Hana Abinun, a zatim ga je uspjela prebaciti u Mostar, iz Mostara na Hvar, a od tamo na Rab. Svoju obitelj koja je pobijena po ustaškim logorima više nikada nije vidjeti.

U partizanima je uglavnom bio na području Slavonije. Nakon rata završio je partizansku gimnaziju u Osijeku, a neko vrijeme tom gradu bio je i upravitelj dva kina, jer kako mu rekoše „Ti voliš kulturu i pjevanje“. I volio je, više nego je to itko tada mogao i pomisliti.

1949. došao je u Zagreb, upisao se na Pravni fakultet i da bi kao student preživio, konobario je u studentskim menzama i to samo za hranu. No, ipak je uspio diplomirati pravo. Cijela njegova karijera bila je vezana uz međunarodno pravo i vanjske poslove, radio je u konzularnom uredu, upoznao je mnoge poznate ljude iz svijeta diplomacije i za sve njih Mišo je bio i ostao pojam nevjerojatne neposrednosti. Voljeli su ga, jer su osjećali da i on sve njih iskreno voli.

1991. bio je i pomoćnik ministra za vanjske poslove u prvoj hrvatskoj vladi Dr. Franje Tuđmana. I kad je bio u Izraelu, tamošnji mediji upitali su ga da li bi se Tuđman ispričao zbog ustaških zločina u NDH. On je odgovorio potvrdno, rekavši da su to učinili i Brandt i Lech Walesa i mnogi drugi. Te njegove riječi koje je izrekao u najboljoj namjeri koštale su ga karijere. No u njemu nije bilo gorčine, volio je do kraja života Zagreb i ovu zemlju.

Uza sve to imao je jedan usporedan život, a to je rad u zboru. „Lira“ je bila njegov dom, obitelj, ljubav, sve. Bio je vrlo aktivan i u Svjetskoj konferenciji Religija za mir, gdje je bio potpredsjednik, uvijek otvoren prema ljudima, spreman pomoći, nešto učiniti, tolerantan i uporan da ovaj naš svijet bude bolji i humaniji.

Obnašao je i istaknute funkcije u Židovskoj općini Zagreb, a zatim se srčano zauzeo za ostanak u Zagrebu rabina Kotela Da-Dona. Prostorije Hrvatsko-izraelskog društva, Zbora „Lira“ i Hrvatskog ogranka Svjetske konferencije Religija za mir u Radićevoj 26 udomile su, zahvaljujući njemu, u početku i Židovsku zajednicu Bet Israel u Hrvatskoj, čiji je bio i potpredsjednik.

Zagreb bez Miše Montilja nije više isti. Kada nas je ostavio, u njegovom odijelu, u jednom džepiću s unutarnje strane, nađena je brižno čuvana zamotana fotografija, neizrecivo blago koje je čuvao na svojem srcu. Imao je samo jednu obiteljsku fotografiju s ocem Isakom i majkom Sarom, snimljenu negdje na moru kada se svijet još činio human i lijep. I nju je uvijek nosio sa sobom.

Mihael Mišo Montiljo mnoge je ljude zadužio, pa i autoricu ovih redaka, svojom dragošću i toplinom. Kada je Mišo nešto trebao organizirati nitko nije trebao strahovati i pitati se hoće li on u tome uspijeti. Bio je prvak u svladavanju svih prepreka, najviše onih koje bi mogle razdvajati ljude, i zato mu hvala.

Log in